Autor:
Katarina Butković
[email protected]

Većini su svježa sjećanja na Slavu Raškaj, Veroniku Ratkaj, Anu iz “Kraljevskog voza” ili Anđu u “Banoviću Strahinji”. Sve te briljantne uloge ostvarila je Sanja Vejnović u svojoj dugogodišnjoj glumačkoj karijeri, a počela je vrlo mlada. Branko Ivanda otkrio ju je kao 14-godišnju djevojčicu i otad Sanja ne napušta čarobni svijet filma.

[singlepic id=123 w=320 h=212 float=left]U tom svijetu kotira vrlo visoko, premda nije završila akademiju, a malotko zna da je trebala postati profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Još je zanimljivije da će ta diploma uskoro biti u njenim rukama. Ovih dana uspješno polaže posljednje ispite. Ne misli biti profesorica, ali taj fakultet smatra dobrom dopunom svojoj profesiji.

Sanja Vejnović rođena je u Novom Zagrebu, u Savskom Gaju, punom zelenila, gdje je provela prekrasno djetinjstvo, uglavnom na biciklu. Centar grada, gdje sad živi, upoznala je vrlo rano, pohađajući školu. Vratila mu se kasnije, kao stanovnica, s dvadeset i nešto.

– Volim centar grada jer mi je sve pri ruci i poslove obavljam pješice ili biciklom. Bilo bi lijepo i nadasve korisno kad bi i moji sugrađani u centar dolazili javnim prijevozom ili biciklom, ostavljajući automobile na periferiji, na uređenim parkiralištima ili u jeftinim podzemnim garažama.

To je ujedno i njena jedina poruka gradskim ocima. Jarun, HNK, Bogovićeva ulica i Gornji grad dijelovi su grada gdje Sanju možemo često sresti. Čim sunce pokuca na prozor, ona uzima role i ravno na Jarun. Otkriva mi mjesto na kojem, moram priznati, još nisam bila, a to je Solarni pleksus Europe, umjetničko-ekološka postava koja litopunkturnim kamenovima predstavlja središnju energijsku os ili kralježnicu Europe, koja pulsira između Islanda i Krete. Zagreb je na vanjskom obodu jednog od dvaju središnjih krugova. Velike kamene stijene su na Malom jezeru, a postavili su ih europski bioenergetičari utisnuvši na njih svoje znakove. Sanja se nakon rolanja naslanja na jedan od 37 kamenova, a nakon dolaska kući iščitava što je značio znak na koji je bila oslonjena. Tako crpi snagu za nove izazove.

[singlepic id=124 w=320 h=212 float=right]U Bogovićevoj svrati u slastičarnicu, jedinu u kojoj, kaže, može pojesti pecivo bez aditiva, u HNK-u pogleda dobre predstave, na Kamenitim vratima zapali svijeću, na Cvjetnom popije piće. Voljela bi usput sretati malo veselija lica Zagrepčana, iako zna da su opterećeni raznim nedaćama.

– Ljudi izgledaju malo nabrijano, neljubazni su i oštri međusobno.

– Možda bi im pomogla energija jarunskog kamena – dodajemo gotovo istovremeno, složivši se da priroda uvijek pomaže.

Na kraju nam Sanja kaže kako ima dobru naviku da diže pogled prema gore. Tad ugleda predivne zagrebačke krovove, pročelja s dušom i tako uvijek iznova doživi najdraži joj grad. Nikad nije ni pomislila živjeti u nekom drugom. Ovo je krilo najtoplije, reći će na kraju.