Autor:
Zvonimir Milčec

[singlepic id=125 w=250 h=222 float=left]Ovakvu pohvalu Mariji Jurić napisal je Fran Supilo. To je na početku 20. stoljeća, kad žene još nisu imale ni elementarna prava, a kamoli na pisanje novinskih tekstova i romana, bio kompliment i pol. Koliko se ta sićušna žena, krhke građe, zbilja muški i žilavo borila i izborila za mjesto u hrvatskoj pisanoj riječi, pokazalo se u biografskom filmu “Zagorka”.

Svi Zagorkini romani (napisala ih je 30-ak, ali svi nisu i tiskani) pisani su po narudžbi, a izlazili su u nastavcima u zagrebačkim novinama. Zagorka je napisala i mnogo kazališnih komada. No, iako najčitanija, najgledanija i najpopularnija, Zagorka je bila i najnapadanija, pa će kvalifikacije “bulevarska” i “šund literatura” biti najčešća naljepnica za sve što je izišlo iz njenog pera. Ta nepravda pratit će je desetljećima. Čak do 50-ih godina prošlog stoljeća, kad se njeni romani počinju objavljivati u roto-svescima.

Čitatelji, zasićeni zamornom literaturom u kojoj seoski učitelji i studenti, dolaskom iz provincije u Zagreb, pišu i objavljuju romane o svom zavičaju, i to u stilu Jamesa Joycea – što nerazumljivije, to bolje! – posežu za popularnim sveskama i potajice ih čitaju. Jer, priznati da čitaš “Gričku vješticu” bilo je skandal. Više nego skandalozna, osporavana i napadana bila je i ideja nakladničke kuće Stvarnost, koja se početkom 60-ih drznula i Zagorku prvi put ukoričila kao “pravu knjigu”. U predgovoru tvrdo ukoričene “Gričke vještice” Ivo Hergešić, književno-kritičarski meritum tih godina, odvažio se Zagorki dati mjesto koje joj pripada: “Fenomenu Marija Jurić Zagorka pristupimo ozbiljno, s dužnim poštovanjem, ne bojeći se aure smiješnosti koja za života, pa i nakon smrti, prati ovu tragičnu pojavu”. Suvremeni, mnogo mlađi, također rado čitani pisac Pavao Pavličić čak joj piše “otvoreno pismo” (Republika br. 1, 1983.), nazivajući je “svojom učiteljicom”.

I sam se Zagorki odužujem. Upravo objavljeni roman za djecu (naklada Školska knjiga) naslovljujem – “Tajna krvavog nosa”.