Autor:
Mihaela Homjak (PET+)
Od kad znam za sebe slušala sam komentare okoline na račun moje boje kože:”Ti si s mora, a tako si bijela! Mogla bi koji put i otići na more, zar ne?”
Čini se da je poseban užitak ljudima predstavljalo prisloniti svoju ruku uz moju i slatko se nasmijati jer su pored mene izgledali otprilike kao kuglica sladoleda od čokolade pored snježnobijele vanilije. Iskreno, zbilja nije teško biti tamniji od mene. Ja sam na kraju ljeta u kojem sam svaki dan provela na moru izgledala kao prosječna osoba kad skine sa sebe tešku zimsku odjeću. Činjenica.
Djevojka s faksa s kojom sam se družila, jedna od rijetkih koja me po tom pitanju potpuno razumije, zna užasnuta komentirati da je ljudi koje prvi puta upozna upozoravaju da je jako bijela i da se treba često mazati s kremom kako ne bi izgorjela na suncu.
“Kao da kod kuće nemam ogledalo i ne živim u ovoj istoj koži već 23 godine!” mršti se.
Neću raditi protiv sebe
Kada sam se osvrnula oko sebe, od malih mi je nogu bilo sasvim jasno da je imperativ ljepote tamna put. Ako bih koji puta to i zaboravila kraj mnogobrojnih iskvarcanih ljepotica s naslovnica, na to su me podsjetile reakcije okoline. Pritom ne mislim samo na „dobroćudne“ komentare, već i ponašanje osoba oko mene – odlazak u solarij nekoliko mjeseci prije ljeta dok koža ne poprimi neprirodnu narančastu nijansu i prženje na suncu u nehumane sate zbog kojih bi žene zadobile opekline dvoznamenkastog stupnja i vodene plikove. Not sexy.
Sjećam se da sam zbog svega toga imala kompleks manje vrijednosti. Imala sam osjećaj da se moram opravdavati zbog svog “nedostatka” i činiti sve da bih se stopila s tamnoputom masom.
Ne, nikada nisam otišla u solarij. Nikada nisam otišla na more u podne i višestruko izgorjela kako bih “uhvatila malo boje”, niti se namjerno pržila na suncu bez kreme za sunčanje. (A nije da nisam došla u iskušenje!) Odlučila sam da neću slijediti “tamnoputu diktaturu” i raditi protiv sebe.
Prihvatite sebe takve kakve jeste
Moje me iskustvo potaknulo na zaključak da nije tako teško prihvatiti sebe takve kakvi jesmo – ako smo u skladu s nametnutim idealima (nije ih tako teško opaziti, dovoljno je samo zaviriti u ženske časopise). Ali što ako smo od njih potpuno suprotni?
U programu prevencije poremećaja u prehrani glavna poruka koju prenosimo mladim djevojkama je – prihvatite i zavolite sebe takve kakve jeste, jer upravo ste takve prekrasne. To je poruka koja se suprotstavlja onome što nam mediji, kultura, a ponekad i naši najbliži prenose, zbog čega je dvostruko teže prihvatiti ju kao istinitu. Čak i ako djevojke odluče usvojiti tu poruku, ukoliko nisu u skladu s trenutno važećim idealima ljepote, okolina će ih pokušati uvjeriti u suprotno.
Jako me dirnula poruka jedne Doveove kampanje: “Razgovarajte sa svojom kćerkom prije nego to učini industrija!”
Nesavršenosti nas čine posebnima
Mislim da svatko od nas može biti pozitivan primjer kako prihvaćanje svojih nesavršenosti dodaje posebnost našoj ljepoti. Mene istinski inspiriraju žene koje su zadovoljne sobom unatoč tome što nisu ultramršave niti imaju vrtoglavo duge preplanule noge, velike grudi ili uzak struk. Odmah se osjeti njihova energija, a moram priznati da je to za mene srž nečije ljepote.
Umjesto da jedni drugima nabijamo komplekse, ne bi li bilo puno zdravije da učimo kako voljeti sebe takve kakve jesmo? Da koračamo ponosno i njišemo svojim koliko-god-velikim (taman) bokovima. Da se nasmijemo u lice ljudima koji zlobno komentiraju neki dio našeg tijela/ karaktera/ (upisati područje).
“Kažeš da sam se udebljala? Odlično, osjećam se jako ženstveno kad imam obline!”
Potrebna je velika hrabrost i snaga da se okolini suprotstavimo, ali primijetila sam da osobe koje to učine okolina prihvati upravo takve kakve jesu. Jer one same sebe takvima prihvaćaju.
Istraživanje koje su nedavno proveli britanski znanstvenici pokazuje da je 95 posto žena nezadovoljno svojim tijelom! Ako ste i vi među njima, možda je upravo danas vrijeme da napravite prvi korak kako biste prihvatili, a onda i zavoljeli svoje tijelo. Kada volimo svoje tijelo, tada možemo živjeti u harmoniji s njim i prestati biti natjecateljica u iscrpljujućoj utrci za nedostižnu ljepotu.
Ja odabirem tu utrku promatrati sa strane, u sigurnom hladu. Po mogućnosti uz sladoledni kup i zarazan smijeh žena koje su odabrale i same ne sudjelovati u toj utrci, već umjesto toga istinski uživati u ljepotama života. Sve ste pozvane da nam se pridružite! I, da, nisam bijela, samo imam svijetlu put.
[…] • Žena sam, dakle, lijepa sam […]