Autor:
Marija Biuk (PET+)
Tužna istina današnjeg društva jest da nas se već od malih nogu procjenjuje kroz postignuća i izgled. Priča o bezuvjetnoj roditeljskoj ljubavi je, duboko vjerujem, istinita, ali u očima malog djeteta ne čini se tako.
Dijete pohvalimo tek kad napravi nešto „dobro“, a uputimo mu prijekorne poglede i povišeni ton glasa tek kad nešto „zabrlja“. Na taj način dijete od ranog djetinjstva uči što je poželjno, a što nepoželjno ponašanje. Uči što mu je činiti, kako misliti i kako treba izgledati da bi bilo voljeno i da bi se uklopilo u društvu. Dijete već od rane dobi shvaća da je posjedovanje stvari u današnjem društvu jako bitno pa ima ispade bijesa te je nesretno sve dok ne dobije igračku, koju je prije nekoliko trenutaka vidjelo na TV-u.
U slučaju da dijete ne dobije igračku koju želi, postoji velika vjerojatnost da će je sva ostala djeca u vrtiću ili školi imati. To dijete možda će ostati bez svojih „prijatelja“, jer nije dovoljno cool i ostat će, nažalost, narušenog samopouzdanja. Djeca u vrtiću i školi znaju biti jako okrutna, pa će tako smišljati raznorazne pogrdne nazive za ostatak djece, koji igrom slučaja nisu uspjeli nabaviti tu igračku.
Neće se zadržati samo na djeci bez cool stvari, već će smisliti pogrdne nazive i za djecu koja nose naočale, imaju govornu manu, klempave uši, koji kilogram viška i tako u nedogled, čime se stvaraju prve spoznaje kako je izgled itekako bitan u današnjem društvu. Roditelji rijetko dopuštaju ovakva ponašanja, većinom ih kažnjavajući jer se smatraju socijalno neprihvatljivima.
Ti isti roditelji su jako sretni kada njihovo dijete trči dulje od druge djece, kada je njihovo dijete jako pametno, kada imaju mogućnosti odjenuti dijete po najnovijoj modi te mu priuštiti sve igračke koje poželi. Jako su sretni kad je njihovo dijete lijepo, jer je tada rizik od zadirkivanja druge djece manji. Iako roditelji ovo većinom ne čine iz vlastite obijesti, već su im namjere dobre, pitanje je do čega dugoročno vodi ovakvo ponašanje?
Dugoročno, ovakvo ponašanje dovodi do toga da čitav život sami sebe procjenjujemo kroz standarde i vrijednosti drugih ljudi. Bitno nam je da što drugi misle i govore o nama. Želimo da vide kako smo uspješni, zbog čega postajemo previše samokritični, kada ne ostvarimo zahtjeve koji se od nas očekuju.
Upravo zbog svega što smo izravno ili neizravno naučili kao djeca, ponekad je teško voljeti sebe. Moram priznati da sam donedavno smatrala praznim floskulama rečenice ohrabrenja koje govore kako je najbitnije voljeti sebe da bi mogao u potpunosti voljeti i druge. Pojavljivao se onaj dugo skriveni otpor prema pozitivnoj psihologiji.
Rad na samopoštovanju i sebi kao snažnom i jakom pojedincu, činio mi se gotovo nemogućim, jer je za to potrebno zanemariti sva vanjska pravila i mišljenja drugih te se posvetiti vlastitim željama i htijenjima. Živimo u društvu koje nam neprekidno pokazuje, da je sve što činimo krivo, i uči nas od ranog djetinjstva što trebamo raditi da bi bili voljeni i sretni. Postavlja se pitanje, kako uistinu pronaći sreću i ljubav prema sebi?
U ovom slučaju imate dva izbora. Prvi, onaj daleko poražavajući i lakši način, je da se uvjerite kako ste upravo vi srž problema, a rješenje je da prihvatite kriterije društva kao vlastite. E sad, tu se javlja novi problem, postavlja se pitanje volite li uistinu sebe ili volite ono što drugi vole o vama.
Drugi, daleko teži način, je da odvojite vrijeme za sebe, preuzmete odgovornost za svoj život i posvetite se introspekciji. Velika vjerojatnost je da ćete se u prvim fazama ovog procesa osjećati loše jer će na površinu isplivati svi strahovi koji vas more. Bit će vas strah odbačenosti jer zanemarujete dosadašnja pravila i bespotrebno mijenjate ponašanje.
Svijetla strana ove priče jest da ćete introspekcijom doći do dijelova sebe, koje ste skrivali od društva. Shvatiti ćete što vas veseli, čime se uistinu želite baviti, što vam je uistinu bitno u životu i koji je najbolji put k tome. Postat ćete osoba koja sebe procjenjuje unutar okvira društva, ali kroz vlastite vrijednosti!
I ja sama sam još u početnim fazama ovog procesa, stoga iz vlastitog iskustva znam da je teško zanemariti vanjske utjecaje, ali sam danas svjesnija njihovog negativnog utjecaja na svoje ponašanje i svjesna sam da će moja borba s njima trajati cijeli život. Bez obzira u kojoj ste fazi svog života i koji su vam trenutačni prioriteti bitno je sebe, s vremena na vrijeme, podsjetiti da nitko nije savršen i da naš cilj u životu ne bi trebao biti neprekidno traženje odobravanja od strane prijatelja, dečka, obitelji ili društva u cjelini, već istinska sreća (što god to vama predstavljalo).