PET+: Važno je naoštriti svoju sjekiru

Autor:
Mihaela Homjak (PET+)

Ponekad bih na Facebooku naišla na grupu “Za sve one koji žele ostaviti sve i pobjeći na Velebit čuvati ovce” i od srca se nasmijala. U drugim situacijama ozbiljno sam razmišljala o Velebitu i ovcama kao prekrasnoj alternativi za ovaj bučan i ubrzani ritam života. Mislim da shvaćam što je autor htio reći.

Ne volim taj osjećaj neprestane užurbanosti, kao da sam na pokretnoj traci i da brzo moram sve obaviti jer žurim…živjeti. Brzo jedem, brzo hodam, brzo čitam, brzo se družim, pričam, odmaram. Često ne stignem prošetati ni napuniti baterije. Bombardirana sam mobitelom, mailom i rokovnikom u isto vrijeme. Ne stignem se posvetiti sadašnjem trenutku jer neprestano razmišljam o tome što se dogodilo i o stvarima koje tek trebam obaviti i pokraj njih staviti kvačicu (a čini se da je njihov niz beskrajan). Kad predugo ostanem zaglavljena u radoholičarskom mentalitetu, toliko sam umorna od tehnologije da se zaželim jednostavnosti. U tim trenucima poželim ugasiti mobitel na duže vrijeme i iščupati kabel od interneta. Ugasiti kompjuter i provesti dan u prirodi. Zaželim se prijatelja koji nisu virtualni i ne pišu po mom “zidu”, ne “lajkaju” moje statuse nego sa mnom šeću, piju kavu i grle me.

Inspiraciju često pronalazim u jednom simpatičnom drvosječi koji se zaposlio kod novog poslodavca. Znao je da je jako spretan u svom poslu i odlučio je da će to svom poslodavcu i pokazati. Uzeo je svoju sjekiru i od ranog jutra krenuo sjeći drva, radeći sve do mraka. Išlo mu je jako dobro i do kraja je dana posjekao stotinu drva. Sretan i ponosan, drugog se jutra ustao još malo ranije i još marljivije prionuo na posao, no ostao je razočaran – posjekao je samo devedeset i pet drva. “Sutra ću nadoknaditi” pomislio je drvosječa i sljedeći dan uložio još više truda i energije. Na kraju dana rezultat je bio porazan – posjekao je samo osamdeset drva. Drvosječa je očajavao i nije znao što se dogodilo te je posramljen došao do svog šefa. “Iako sam se trudio sve više i radio sve duže, rezultati su sve lošiji. Zaista ne znam što se događa”, tužno je rekao. “Mislim da znam u čemu je problem. Jesi li naoštrio svoju sjekiru?”- nasmijao se njegov šef. “Naoštrio sjekiru? Ali nisam imao vremena naoštriti svoju sjekiru. Neprestano sam radio” zamislio se drvosječa. I tada je shvatio. A i ja sam shvatila koliko je “oštrenje sjekire” u obliku predaha i “punjenja baterija” važno kako ne bih sagorjela te kako bih efikasnije i s više energije radila sve čega se primim.

Otkrivanje načina na koji možemo naoštriti svoju sjekiru jedinstveno je za svakoga od nas i zapravo je pravi mali izazov. Ako nismo naučili slušati sebe i svoje potrebe, to ponekad može biti i zaista težak zadatak. Prvi je korak osvijestiti umor, zasićenje i nezadovoljene potrebe. Identifikacija potreba je drugi korak. Treba li mi polusatno drijemanje ili aktivni odmor kroz šetnju prirodom? Želim li vrući tuš koji će isprati sav nakupljeni stres ili trebam puniti baterije kroz kavu s dragim prijateljem? Nekad će to biti kratak telefonski razgovor, šalica zelenog čaja koji miriše na maline i jagode, pjevanje s četkom umjesto mikrofona ili šašavo skakanje po kući.

Opis s početka teksta sve se manje odnosi na mene jer sam, umorna i sagorjela, shvatila da ne želim živjeti takav život. Jednom sam pročitala da je napravljeno istraživanje u kojem su stari ljudi, kad su se osvrnuli na svoj život, najviše žalili što nisu provodili vrijeme s ljudima koje vole i češće činili stvari u kojima zaista uživaju. Ni jedan od njih nije žalio što nije više vremena provodio u svom uredu.

Postoji ta čarobna riječ koja se zove ravnoteža. Ako pronađemo ravnotežu u svom životu i osim vremena za rad nađemo vremena i za “oštrenje sjekire”, naš će rad biti kreativniji i produktivniji. Svi znamo za one situacije u kojima sat vremena čitamo jednu te istu stranicu jer se uopće ne možemo skoncentrirati na učenje. Čini se da je zaista efikasnije u tim trenucima odmoriti se i raditi nešto što volimo, jer ćemo se nakon toga vjerojatno lakše skoncentrirati na knjigu. Kad je naša sjekira oštra, lako ćemo nadoknaditi vrijeme koje smo uložili u njeno oštrenje jer ćemo biti energičniji i motiviraniji. Tada nećemo tjerati sebe do krajnjih granica iscrpljenosti pa nećemo imati potrebu pobjeći s ovcama na Velebit da bi se odmorili od svega.