Kad me pitaju zašto nekoga ili nešto volim, uvijek mi zasuze oči i ljubav mi se prelije preko riječi. Zar moram gledati da bih volio? Zar mi mora biti baš servirano da bih uživao?
Ne mora! Iščeprkao sam iz svoje povijesti – ili podsvijesti prvi svoj “pogled” na Zagreb, prvi udah Zrinjevca i Sljemena, prvo tihano šarenilo publike koja čeka predstavu Kazališta slijepih, prvi pljesak koji me prelio nakon odigrane iluzije, prvo prvilo koje sam uhvatio u pjesmu i shvatio da šaptavo pjevušim – Zagrebe moj, Za-grebe!!!
Svatko od nas nosi jedan svemir u kojemu su misli planeti, a stvari oblikovane u ljubav zvijezde. Svatko od nas ima beskraj zvan mozak u kojemu definitivno oblikuje slušano u glazbu i riječi, gledano u viđeno i “obojeno”, doživljeno u voljeno i naše. Tako sam ja prisvojio Zagreb, tako sam se razigrao u Vidri, njegovom malom kazalištu, tako sam se razgrlio od sreće i živim na-pamet, razodjeven, razsanjan, bez potrebe da gledam, ali primoran da vidim, da osjećam, da bez ostatka budem Zagrepčan.
Jer! Kad dođeš na Glavni zagrebački kolodvor, pa te zagrli glas iz zvučnika koji najavljuje dolaske i odlaske, kad uđeš u tramvaj i odjene te onaj svepitajući kaj, kad pritisneš stopalima i dlanovima toplu glatkoću trga Bana Jelačića, kad ti se s tisuću vrsta glazbe stušti Tkalča u “žedne” uši, kad te koketno zahihoću Zagrepčanke rašetane Ilicom pa kad ti tvoje večernje sate obeznani i zavrtoglavi gužva pred HNK-om – zar je potrebno gledati?
| Glumac, suprug i otac, što mi još treba? Rodio sam se pedeset i neke, kada je rock derao svoje prve bubnjeve, kada je drugi svjetski odlazio u romane, a moj prvi plač bio uokviren kućnom atmosferom uplašenih bližnjih. Do jedanaeste godine, gutao sam svoje djetinjstvo kao slatku breskvu, a onda mi je koštica zapela u grlu; onda se obična dječija igra prošarana nestašlucima pretvorila u «tragediju». Udarac lopte u glavu, nezgodan pad i ??? Nebo je iz plave odletjelo u bezbojnu, trava se pretvorila u vlati češljane prstima, a lica prijatelja u glasove. Izgubio sam vid; a u prvi mah se činilo i smisao. Iz rodnog Sarajeva dolazim u Zagreb, gdje postajem to što jesam – glumac, suprug i otac prelijepe desetogodišnje Anje! Što mi još treba? |
Moju je suvislost oblikovao Arsen, nešto slobode dodala joj stojedinica, moju je definitivnu kapitulaciju pred ovim gradom prouzročila jedna dvadesetogodišnja Zagrepčanka čije zelene oči donose skrovit mir Maksimira i Tuškanca i oblikuju moj život u najljepšu zagrebanciju od koje mi se blesavi pamet i oči drže širom zatvorene.
Na kraju! Ako me već pitate zašto i kako volim Zagreb, kad ga ne vidim – odgovaram vam protupitanjem – kako i zašto vi volite dušu kad je ne vidite???
Eto tako ja osjetim svoju ulicu, svoje kazalište u kojem igram, sve one glasove koji me čine sretnim, svoju kćerkicu s kojom dijelim njezine prve tajne, svoju suprugu sa kojom sam sve tajne već podijelio, svoj život koji je mali detalj duše Zagreba. Tako ja vidim stvari, jer ih do kraja oblikujem, jer ih obljubljujem, a vi samo nastavite gledati i pripazite da vam to gledanje ne ode u puko buljenje. (Vojin Perić /Zagreb.hr)
