Autor:
Zvonimir Milčec

[singlepic id=94 w=250 h=250 float=left]Fraza iz naslova često se čula na tramvajskim stanicama čim bi tramvaj malo kasnio. A kak se ove godine napunilo sto godina otkako je električni tramvaj zamijenil konjski, evo povoda da se pozabavim našim plavim tramvajem u kojem sam se prepeljal skoro pola od njegovog stoljeća. Mi koji smo u Zagrebu rođeni imamo debelo iskustvo s načekivanjem tramvaja, treske ili trambulina, kak smo ga sve nazivali. Kao osnovac iskušaval sam i vratolomije, furajući se na pulferu, osovini koja je virila iz tramvajske prikolice. Još danas osjećam vunu, prpu ili strah od te vožnje u kojoj su neki klinci, nažalost, i nastradali.

Kao mlad novinar jedan sam tekst posvetil “Evama kondukterkama”, o prvim ženama u plavim uniformama. Palili smo se na te nježne ženske ruke koje su nam uručivale kartu, a ako smo uz nju dobili i osmijeh, nismo se samo vozili, nego i letjeli! Još kad bi milozvučnim ženskim glasom u gužvi bila izgovorena i ona legendarna rečenica “Sredina, molim, naprijed”!

Auti su nas odvojili od tramvaja, pa nam svaka kasnija fura donosi iznenađenje. Prvo je bilo kad su konduktere zamijenili bespolni tramvajski automati. Pa kad su automatske sekretarice naše stanice svojim metalnim glasom prozvale postajama! Pa kad su stari trambulini zamijenjeni modernim niskopodnim tramvajima. Svaka promjena iznenadila bi nas kao naše pretke prije sto godina, koji električni tramvaj ovako dočekuju: “Vozeći se, sreli smo vojnike gdje idu na vježbu. Bože čuda! Prije si ih mogao sve jednoga za drugim prebrojati kad si se vozio na konjskoj željeznici, a sada kao da njihove kape vjetar nosi. Svijet je ostao zapanjen, okretao se, a nas je sila nevidiva časomice istrgla njihovu vidiku”…