Autor:
Jasminka Kovačević
[email protected]

Jeste li ikada razmišljali o volontiranju, o svemu onome što biste mogli bez naknade učiniti za druge? U Hrvatskoj o volontiranju razmišlja ili preciznije za njega se odlučuje tek oko 5 posto stanovništva, dok se primjerice u anglosaksonskim zemljama za ovakav oblik društveno korisnog rada odlučuje oko 40 posto građana, mahom mladih

S ovom zanimljivom usporedbom započeo je razgovor s Ivanom Kordić, glasnogovornicom Volonterskog centra Zagreb (VCZ). Za razliku od glasnogovornika koje obično susrećemo, Ivanina karijera započela je upravo volontiranjem koje je nakon dvije godine preraslo u svakodnevnu profesionalnu obvezu  I tako sveukupno već pet godina.

– Kroz volontiranje sam vidjela priliku da sebe izgradim, upoznam nove ljude, ali i situacije. Privukla me i činjenica što kao volonter mogu učiti o organizacijskim vještinama,  o stvarima s kojima ću se ubuduće kao diplomirana pravnica susretati, a sada su mi uglavnom nepoznate s obzirom da sam još studentica. Svakako bio je važan i osjećaj da radim nešto dobro i pomažem onima kojima je to potrebno.

U Volonterskom centru Zagreb zaposleno je samo sedam djelatnika koji brinu da sve savršeno funkcionira između 80 organizatora volontiranja i oko dvije tisuće volontera. Organizatori volontiranja su pravne osobe – institucije, neprofitne udruge i sl. koje trebaju volontersku pomoć. Volonterski centar Zagreb pomaže im edukacijom u stvaranju vlastitog volonterskog centra i pronalaženju volontera. Osim zagrebačkog u hrvatskoj su još četiri volonterska centra koji ne samo iako čine puno za zajednicu u kojoj djeluju nemaju dugoročno riješene izvore financiranja.

– S državom i Gradom Zagrebom imamo jako dobre partnerske odnose, ali je naš glavni donator Europska unije. Unazad godinu, dvije uglavnom iz fondova EU osiguravamo sredstva za naše programe. I dobro je da je tako, jer evo najsvježiji primjer iz Splita pokazuje da usprkos kvalitetnom radu tamošnjih volontera programi mogu biti dovedeni u pitanje ukoliko lokalna zajednica prestane financiranjem. Posljedice krize očito se više osjete na lokalnoj razini.

Volonterstvo je „cool“

Većinu volontera zagrebačkog centra (više od 80 posto) čine mlađi od 30 godina. Posljedica je to pojačanog angažmana Volonterskog centra Zagreb upravo među mladima. Uglavnom se preko medija odašilje pozitivna slika o volontiranju koje je „cool“, a tu su i programi koji im omogućuju da za relativno malo novca otputuju u koji god žele dio svijeta. Od 15. ožujka tako se primaju prijave za međunarodne volonterske kampove u terminima poslije prvog srpnja. Prijave se primaju preko Volonterskog centra Zagreb, a on je prosljeđuje organizatorima kampa.

Volonterka Vanja Nedić: Volontiram od sedmog osnovne, a sada sam druga godina fakulteta. Poticaj mi je bilo što sam iz Vukovara gdje su mladi razdvojeni i da bih bolje upoznala vršnjake počela sam volontirati – kopati, voditi radionice, uređivati dječje domove, ulice…Krećem se u različitim skupinama i upravo zbog toga se dobro osjećam. U volonterskom centru Zagreb do sada sam provodila nekoliko sati tjedno, uskoro će to biti češće – vjerojatno nekoliko sati dnevno, onoliko koliko ću moći a da ne trpi studij. Naprotiv, volontiranje će mi biti od koristi za budući posao, imat iskustva koje je baš nama mladima često prepreka  za dobivanje, ali i snalaženje u struci kada jednom izađemo iz studentskih klupa.

Za inozemstvo odlučuje se godišnje od 100 do 150 naših volontera, dok u hrvatske kampove dolazi stotinjak stranaca. Kampovi traju obično dva do četiri tjedna, volonteri sami plaćaju putne troškove dok troškove boravka i ponekad simbolični džeparac osiguravaju domaćini. Nešto je drukčije kada se radi o volontiranju na duži rok, primjerice od tri mjeseca do godinu dana jer što je period duži veće su šanse da će domaćin pokriti i troškove puta.

U državama s razvijenom tradicijom volontiranja država unaprijed računa da će građani dio poslova napraviti volonterski. Ponekad se ide čak pokušava s volonterima zamijeniti  pružatelje određenih usluga, primjerice pedikere i dr. u domovima umirovljenika.

– Pokušaji zlouporabe volonterstva je jedna od stvari koje mi se ne sviđaju, a i ovdje se s njom susrećemo. Ljudi ponekad ne razumiju što su volonteri pa nas je primjerice gospodin koji ima kuću u Varaždinu nazvao iz inozemstva jer je bio uvjeren njegovu kuću možemo povremeno obilaziti i provjeravati je li sve u redu. S druge strane susrećemo se također s nerazumijevanjem i podsmjehom, naziva nas se „idealistima“ i sl. Osobno sam se susretala i s teškim situacijama radeći u Uredu za podršku svjedocima i žrtvama. Nismo uvijek baš na sve spremni, niti je uvijek sve savršeno, ali razlozi ZA uglavnom su puno jači od ponekog nedostatka.

I korporacije volontiraju

I dok se u medijima obično govori o volontiranju pojedinaca, o takozvanom korporativnom volontiranju skoro se i nema što reći. Radi se o volontiranju kroz koje poduzeća, osobito veća, razvijaju vlastite programe pomaganja zajednici. Kod nas su takve aktivnosti prisutnije u predstavništvima stranih multinacionalnih kompanija (revizorska kuća KPMG Croatia, CocaCola, Microsoft…). Primjerice, u radne obveze svojih djelatnika isplaniraju 50 sati volontiranja.

– Posebno veseli što tvrtke koje žele sudjelovati u korporativnom volontiranju ne traže pa čak ni ne žele da se njihov doprinos reklamira isticanjem u medijima. Obično vode djecu iz dječjeg doma u kino ili im oliče prostorije.

Domaće tvrtke ne pokazuju zanimanje za korporativno volontiranje, iako ako povremeno znaju pomoći.

[poll id=”6″]

Pitanja za vas:

Jeste li imali iskustva s volontiranjem? Što bi vam bio poticaj za volontiranje?