Autor:
Katarina Butković
[email protected]
Može li se Zagreb pretvoriti u mudrog muškarca koji će razumjeti ljubav što sam je prije susreta s njim nepovratno darovala drugima – drskom bosanskom dječaku iz djetinjstva i smirenom slavonskom momku iz vremena prve ženskosti? Je li dovoljno strpljiv u čekanju dana kad ću stati na njegov trg i reću mu: “Oprosti, dugo mi je trebalo, ostat ću uz tebe”?
Ta pitanja postavila je Julijana Matanović, književnica i docentica na Katedri za noviju hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu, gradu u kojem živi već 16 godina, u “Knjizi od žena, muškaraca, gradova i rastanaka”, za koju je proljetos nagrađena “Kiklopom”. Što joj je Zagreb odgovorio? “U stvaranju poznanstava možda sam oprezan, činim se i ravnodušnim.
Samo znaj, lijepe su mi i tvoje fotografije s osobnih karata što si ih namijenila drugima. Uzvratio mi je poljubac. Držeći se za ruku, ušli smo u tramvaj. ZG je sjeo na mjesto vozača. Poveo me u otkrivanje sebe.”
O ostanku u Zagrebu odlučila Magdalena
Teško je prihvatila činjenicu da će ostati u Zagrebu, a onda je odlučila Magdalena, mala prekrasna Zagrepčanka, sedmogodišnja Julijanina kći, koja zna samo za ovaj grad i voli ga više od ičega. Upisom u školu sve se riješilo. Julijana i sada s godišnjeg odmora ide ravno u Osijek, unajmi sobu iz koje može dodirnuti Dravu i tako si olakša dušu. U proljeće također ode u Osijek, jer se u to vrijeme događala njena selidba ovamo. |
Sama činjenica da se Zagreb, u najnovijoj knjizi, našao rame uz rame uz Gradačac i Osijek govori dovoljno, posebno onima koji poznaju život i djelo te vrsne spisateljice. Julijana je rođena u Gradačcu, premda to mjesto nikad nije upisano kao mjesto njenog rođenja, jer je rodilište nakon tri dana izgorjelo. Odrasla je u Osijeku, gdje je provela djetinjstvo, mladost, završila fakultet, tu se zaposlila, zaljubila i udala. A onda za mužem u Zagreb, misleći da je to samo privremeno.
Čak dvije godine dvaput tjedno putovala je u Osijek na posao, jer se nije mogla oprostiti s ravnicom. Kaže da je tamo bila bliže Gradačcu, maloj bosanskoj kasabi koja joj je tekla venama, jer, citira Andrića, čovjek je dužan zavičaju. Pripada i jednom i drugom gradu, samo drukčije. U razgovoru je jednostavna i srdačna poput bosanske raje, široka i otvorena poput žitnih polja, a opet dama kao da je potekla sa zagrebačkog asfalta. Ne mari za društvene norme i kaže da se samo suha usta pune tuđim životima.
Priča o Zagrebu zove se “Strpljiv i fin”. Je li joj uistinu takav?
– Zagreb je takav, samo sam ja čudna. Prva adresa na kojoj sam stanovala nakon dolaska u Zagreb već je bila znakovita. Taksi me dovezao u Travanjsku 6, a ja sam rođena 6. travnja. To je već bio znak da pripadam ovome gradu, a ja sam se i dalje opirala. Ipak me nadjačao. Podario mi je ono što sam godinama priželjkivala.
U Petrovoj sam ugledala prelijepo lice svoje curice. To je mali, ali najčvršći magnet koji me vezao za ovo tlo.
Julijana i Magdalena obilaze redovito sva dječja kazališta, parkove, posebno Maksimir i Gornji grad. Iako žive na Trešnejvci, Julijanin san je život u Tkalčićevoj, jer je ta ulica povijest, ima dušu. Možda će se jednog dana iz zelene trešnjevačke sobe tu i preseliti, jer kod Julijane se nikad ništa ne zna.
Tramvaj broj 20 ispred Tehničkog muzeja info-punkt je projekta Civitas Elan Zagreb, a građane obavještava o tom projektu, radi poticanja njihova uključivanja te jačanja glasa javnosti u odlučivanju o aspektima mobilnosti u Zagrebu.
