Nezaboravan doživljaj grada u 55 sekundi
Autor:
Katarina Butković
[email protected]
– Što je ovo, pa rat je prestao!? – pitala je panično mlada Engleskinja Nediljka Ilišinovića, djelatnika na uspinjači, kada je u podne grunulo s Lotrščaka.
Objašnjava joj da je to dio naše tradicije, a cijelu priču o topu s Griča čula je od svoga vodiča. Smirila se, potom i uživala u pogledu na grad punih 55 sekundi. Toliko, naime, traje vožnja najkraćom uspinjačom na svijetu i najstarijim javnim pogonskim prijevoznim sredstvom u Zagrebu. Do nje je sjedio i Stanko, koji se već 30 godina vozi trasom od 66 metara, na posao na Gornji grad.
– Volim uspinjaču i, premda se tolike godine vozim, uvijek je doživljaj neponovljiv. Krovovi grada su nešto posebno, uvijek su drukčiji: nekad u magli, nekad umiveni kišom, zimi pod snijegom, ljeti obasjani suncem.
Tu smo zatekli i skupštinskog zastupnika Tomislava Babića, koji se također redovito vozi zbog prekrasne panorame i ljubaznog osoblja.
Kad smo se dovezli, brzinom od 1,5 metara u sekundi, opkolila nas je grupa turista koji su s nestrpljenjem čekali da uđu. Snimali su je sa svih strana, komentirali malu “beautiful” kabinu, čekali na red za kartu, pitali za visinsku razliku. Nediljko im otkriva da je malo više od 30 metara, točnije 30,5.
Godišnje 615.000 putnika
Uspinjača, javna prometna veza između Donjega i Gornjega grada, funkcionira besprijekorno, zahvaljujući redovitom održavanju u ZET-u.
– Jednom godišnje njezin se rad obustavlja i oko dva tjedna traje detaljan remont – govori nam Nediljko Ilišinović, koji tu radi više od dva desetljeća.
Ljubazno pozdravlja putnike svakih deset minuta, zaključava vrata kabine i pogledom isprati svaku vožnju, jer, kaže, ono što sam vidi, to je najsigurnije. Svako jutro prije šest sati napravi dvije probne vožnje, bez putnika i tek tad počinju redovite. Uspinjača vozi od šest do 24 sata. Karta je četiri kune, a hitnu vožnju platit ćete 48. Godišnje se uspinjačom preveze 615 tisuća putnika. Najčešći su saborski i skupštinski zastupnici te brojni turisti.
Uspinjača, koju su Zagrepčani u početku nazivali zapinjačom, više od stoljeća radi besprijekorno. Postala je nezaobilazni detalj grada na svim razglednicama koje šaljemo u svijet, a time i njegov simbol te posebna turistička atrakcija. Ove godine, u veljači, prošlo je 120 godina od prve pokusne vožnje. Od 1893., nakon opsežnih popravaka, redovito je prometovala.
Točno prije 85 godina u Maksimiru je otkrivena Mogila, spomen-obilježje na tisuću godina hrvatskog kraljevstva (925.-1925.). Osnovu za gradnju Mogile, koju je pokrenuo Hrvatski Sokol, izradio je poznati zagrebački arhitekt Aleksandar Freudenreich. Oko mjesta za postavljanje vodilo se dosta rasprava. Predlagano je da se iskoristi brežuljak između Vidikovca i Doline dalija. Druga lokacija trebao je biti proplanak iza nove lugarske kuće, na jugozapadnom dijelu Velike livade. Napokon je odlučeno da se za podizanje Mogile upotrijebi već postojeći humak na kojem je bio tzv. Kišobran, ispod kojeg su se posjetitelji perivoja sklanjali kad bi ih zatekla iznenadna kiša. Ta lokacija bila je na starom putu od grada, današnjom Petrovom ulicom do Maksimira.
Kiša sve jače i jače pada, ali nije odveć hladno, kraj je srpnja. No, ni lošije vremenske neprilike ne bi uspjele pokolebati Zaprešićanku Mariju Gorjanec da dođe u Zoološki vrt grada Zagreba pogledati mladunče kalifornijskih morskih lavova kojemu je nadjenula ime.
– Znate, moram Vam priznati u Zoološkom vrtu nisam bila jako, jako dugo. Neću reći koliko dugo, ali moram priznati da je jako lijepo uređen, nastambe su sasvim drugačije nego prije kada smo iza rešetaka gledali životinje. Sve je čisto i na svome mjestu, odsad imam razlog više da dolazim u Zoološki vrt.
