Autor:
Maja Jagar (PET+)

Da je poželjno raditi na sebi, čule su već i ptičice na grani. Ta sugestivna rečenica nas posvuda prati. Možemo je čuti od roditelja, prijatelja, na radiju, televiziji, pročitati u raznim tiskanim medijima. Nerijetko i samoinicijativno pomislimo kako bi bilo zgodno učiniti nešto dobro za sebe. Međutim, kako započeti? Što znači raditi na sebi? Kako znamo da smo na dobrom putu?

Za početak je ključno fokusirati se na svoje osjećaje. Osvijestiti ih. Kako kaže doktorica Christiane Northrup u knjizi “Žensko tijelo, ženska mudrost”, osjećaji su činjenice. Nikako im ne bismo smjeli olako pristupati, a kamoli ih ignorirati.

Uzroci takvih naših ponašanja su mnogobrojni. U formalnom obrazovanju se znatno veća pozornost pridaje prepoznavanju i razvijanju logičko – matematičke inteligencije. O osjećajima se rijetko raspravlja. Djeca vrlo brzo uviđaju da je ono što osjećaju nešto što je samo njihovo. Ne nauče kako se sa svojim osjećajima nositi.

Osjećaji nisu sramotni, niti su znak slabosti

Zanimljivo je što usprkos činjenici da su neki drugi oblici inteligencije „na prvu loptu“ cjenjeniji, mnoga istraživanja govore kako su upravo oni ljudi koji se dobro znaju nositi sa svojim osjećajima oni koji u životu najčešće uspijevaju i istinski uživaju. Ne vjerujem da postoji osoba koja ne bi željela uživati ili uspjeti u životu. Pa zašto je onda tako teško uhvatiti se u koštac sa svojim osjećajima?

Većini ljudi to ne ide olako, jer nas društvo u kojem odrastamo konstantno uči da su osjećaji nešto nezgodno a katkada i sramotno. Osim toga, često se događa da nagrađuje upravo one pojedince koji ih vješto skrivaju, koji se ponašaju “cool”, kao da su osjećaji nešto za slabiće.

Ljudi koji se teško nose sa svojim osjećajima često pronalaze utjehu u autodestruktivnom ponašanju i zapadaju u razne ovisničke aktivnosti, umjesto da se uhvate u koštac sa sobom i svojim osjećajima.

Dugotrajno zatomljivanje, prema Northrup može uzrokovati ozbiljne zdravstvene probleme, pa čak i tumorske promjene na stanicama.

Još jedan od čimbenika sve veće otuđenosti jest činjenica da odnosi u većini institucija s kojima se u životu svakodnevno susrećemo, funkcioniraju na način da nas održavaju izvan dodira s onim što osjećamo.

Osjećaje moramo naučiti izraziti. Preko priručnika za samopomoć, razgovora sa bliskim osobama ili terapeuta, oni moraju van! Ako osjećamo nelagodu u trbuhu već pri samoj pomisli na druženje s nekom osobom ili na izvršavanje neke aktivnosti, ne bismo to smjeli potiskivati. Moramo se zapitati koji je uzrok tom neugodnom osjećaju. Postaviti si pitanja poput: „Zašto se ja sada ovako osjećam?“, „Proizlazi li moj osjećaj iz nekog nezadovoljstva koje ranije nisam sam/a sa sobom razriješio/la ili je ovo objektivno neugodna situacija?“, „Mogu li si ovu situaciju nekako olakšati?“, „Zašto se susrećem s tom osobom ili aktivnošću?“, „Imam li alternativu?“

Razgovarajmo sa sobom svakoga dana

Mogućnosti za pitanja su beskrajne, bitno je samo postaviti ih. Svakodnevni razgovor sa samim sobom nužan je za održavanje mentalne higijene i razrješavanje nedoumica te je pretpostavka kvalitetnog rada na sebi.

Kada budemo u stanju raspoznati uzrok, znat ćemo liječiti i posljedicu. Nećemo svoju emocionalnu bol nadomještati hranom niti nerazumnim ponašanjem. Nećemo posezati u ovisnost, jer ćemo biti svjesni da to nije rješenje.

Cigareta, čašica pića ili tabla čokolade kratkoročno možda i mogu pomoći da se malo smirimo, ali dugoročno samo pojačavaju početne probleme. Kako emocionalne tako i zdravstvene. Naše tijelo je moćan stroj, ali ne i neuništiv. Što smo blaži prema njemu, duže i vjernije će nam služiti. Kada dođemo do stadija da si dopuštamo osjećati ono što osjećamo bez osuđivanja, počinjemo živjeti!