Autor:
Martina Širol (PET+)

Sjedeći na kavici na popodnevnom amsterdamskom suncu, sakupilo nas se nekoliko novostečenih prijateljica iz Europe i šire. Brbljamo o temama irelevantnim za ičije postojanje i uživamo u suncu, kavici i kolačima uz obale Amstela. Dijelimo svoja razmišljanja o temama od zajedničkog interesa i zbijamo šale koje samo mi možemo razumjeti.

Smijemo se od srca na sve bedastoće koje uspijemo smisliti, a šale od prethodnog tjedna danas su još i smješnije.

Osvrnem li se uokolo, mogu vidjeti toliko različitih ljudi, kultura, običaja… Muškarci na rozim biciklima u jarko ljubičastim kaputima i žene u vrećastim hlačama muškog kroja i vojničkim čizmama. Grupa mladih odjevenih u šarolike kostime cvjetnog uzorka koji me podsjećaju na doba kontroverznih američkih hipija. Kad bi vas netko samo bacio u tu scenu, ne biste znali u kojem se vremenu ni na kojem mjestu nalazite. Kad ne bih znala bolje, rekla bih da je ovdje moda odavno umrla. Ili je spaljena na lomači.

Vratim li pogled na krug oko sebe, na cure s kojima dijelim stol, mogu zaključiti kako su one tipični predstavnici te kulture „modnog nemara“. Gledajući ih zaključujem kako te cure ne mare o modnim trendovima i apsolutno nisu opterećene imperativima modnog svijeta kojim smo svakim danom bombardirani. One kao da žive cijepljene protiv medijskog ataka i svega što mediji propagiraju.

No, posvetiš li se trenutak duže promatranju svake od njih pojedinačno, shvatiš kako svaka od njih ima poseban stil jer svaka od njih je jedinstvena. I to se može vidjeti odjećom koju nose, nakitom, bojom kose, frizurom i cjelokupnom pojavom koja samo zaokružuje njihovu osobnost. Ne bira odjeća njih, već one odjeću. I svaka je bira prema svojim standardima, preferencijama, ne prema modnim trendovima. Tina voli boje koje ističu njezinu veselu i prpošnu narav, Rachel je opuštena i voli široku, udobnu odjeću. Ellen je uvijek u okvirima pravila: obične traperice i klasične košulje.

Ni jedna od njih ne odijeva se prema posljednjim modnim krikovima, ne kupuju model čizmi jer je moderan već jer je udoban i sviđa se njihovom osobnom stilu. Ne nose leopard uzorak iako tako nalažu trendovi, najdraža torba nije ona sa reklame već poklon od drage prijateljice sa putovanja u Indiju. Svaka je pronašla svoj stil u kojem se osjeća udobno. One same diktiraju modne trendove, svaka sebi.

Svaka od mojih prijateljica prekrasna je. Jedna ima osmijeh poput božice, druga pogled koji osvaja, a treća ima zarazan smijeh koji vas jednostavno obara s nogu. Svaka je posebna i zrači toplinom ili energijom kakvu nema ni jedna druga.

A ja, žena sa drugog kraja kontinenta kao i mnoge druge žene diljem zemlje i svijeta, ulažem silnu energiju, novac i vrijeme u svoj izgled, i ma koliko svega toga u njega uložim nikad nisam potpuno zadovoljna. – Ali nisam si kupila najmoderniju vestu, sada se nose volančići. Još uvijek imam torbicu od prošle godine, nije više moderna! Ali taaaaako želim one nove čizme iz izloga… Uh!

Kad bi me neka od njih pitala zbog čega se toliko trudim i pokušala poljuljati moj siguran stav u veliku vrijednost brige o svom izgledu (prema sugestijama reklama i bogova medija), žustro bi se trudila obraniti navodeći bezbroj razloga. To je tako logično, kako one to ne razumiju? No, je li doista? Jesam li doista ja u pravu, a ostatak svijeta u krivu?

Mislim, truditi se toliko oko nečega, ulagati godine truda i milijune kuna, taj cilj mora da ima iznimnu vrijednost. Ima, naravno da ima! -A u čemu je vrijednost? – Hm… Trenutno stvarno imam poteškoća sa tim svojim „izgled je veoma važan“ stavom jer jednostavno ne mogu pronaći racionalne razloge zbog čega bi itko želio prinositi toliku žrtvu oltaru „savršenog izgleda“. Počinje mi se činiti da težim nedostižnom i postavljam pogrešne prioritete. Ionako, savršenstvo ne postoji, nitko ga nikada nije dostigao! Osim toga, tko je uopće taj koji bi mogao suditi što ono predstavlja?

Danas, na popodnevnom suncu Amsterdama nekako mi se puno važnijim čini ono što je u meni. Ove prekrasne djevojke, moje prijateljice, apsolutno ne pridaju NIKAKVU važnost mom izgledu. Njima ne znači ništa imam li najnoviju torbu ili čizme iz kolekcije jesen/zima 2011. Jednako tako bilo bi im potpuno svejedno kad bih nosila vestu iz kolekcije jesen/zima 2000. Kad nešto kažu o meni, onda kažu da vole moj smisao za humor, moju pozitivnu energiju kojom zračim i način na koji im pokazujem da su mi drage. Kažu da me vole baš zbog onog ŠTO JESAM.

Tko sam i što bi trebala biti? Odgovor na to pitanje ne dolazi sa modnih pisti ni sa televizije. Nadam se, cure, da ćete, ako ga već ne znate, potražiti u sebi samima. Život je prekratak da bi se žrtvovale za lažne ideale! A trčanje za modnim trendovima neće vam donijeti ništa dobra, samo isprazniti novčanik i pokazati vam kako ste upale, brže no što se očekivale, u opaki krug konzumerizma koji puni džepove onih koji već imaju previše i za nekoliko života.