Autor:
Jasminka Kovačević
[email protected]
Živi li u vašoj blizini osoba sklona alkoholu? Ako je suditi po statistikama, svatko od nas poznaje barem jednog alkoholičara jer je riječ o pojavi veoma raširenoj među odraslima, ali sve češće i među mladima. Klubovi liječenih alkoholičara (KLA) u 45 godina rasli su i osnivali se velikom brzinom, problem – još većom. U jednom od klubova, Centru Tkalča već tri i pol godine pomoć traži i Ivo Bilušić. I dobiva je ne samo od terapeuta nego i od svojih kolega.
– Nije lako priznati da imaš problem, znam iz osobnog iskustva. Počeo sam piti i pušiti već s četrnaest godina dokazujući se na taj način u društvu starijih od mene. Opijao sam se svaki dan. Roditelji su bili popustljivi jer sam od rođenja bolovao od teške astme i prognoze su bile loše, čak govorilo kako mogu umrijeti. Zbog straha dopuštali su mi više nego što bi vjerojatno inače bio slučaj – počinje svoju ispovijest Ivo Bilušić, član Kluba liječenih alkoholičara Stara Tkalča.
Kao dijete intelektualaca, gotovo je već bio predodređen za fakultet. Međutim, nije ga završio kada i njegovi vršnjaci. Nije postao ni pravnik, što je htio njegov otac i sam tog zvanja, a niti glumac, što je bila vlastita ambicija. Svaki cilj mu se gubio pred alkoholom. Nogomet mu je dobro išao, ali čašica još bolje.
– Počeo sam s čajem i rumom, omiljenim pićem u društvu koje je preferiralo pivicu. Opijanje je bilo svakodnevno, no toga nisam bio svjestan dok prije 16 godina nisam upoznao sadašnju suprugu. Ali osim supruge preobratila me i vjera, karizmatski pokret koji mi je ona otkrila. Do tada me je otac zvao antikrist, jer ne može se biti vjernik i alkoholičar.
Supruga i otkrivanje Isusa pomogli su Ivi Bilušiću da bez alkohola izdrži punih sedam godina. Nije pio, nije išao na liječenje, činilo se sve je u redu. A onda je, razdvojen od supruge, pokušavajući raditi u Njemačkoj odvrtio staru ploču – počeo se opijati, biti veoma agresivan.
– Sa ženom je bilo naguravanja, ali nisam je udario. A ona me je brzo skužila. Otac joj je bio alkoholičar pa je najavila rastavu braka. Otišla je u Sarajevo i prijetila je opasnost da ostanem bez obitelji. Posebno me pogodila mogućnost da više ne viđam djecu. A znao sam ih razočarati. Kći na primjer ima nastup u glazbenoj školi, a ja zakasnim na koncert ili uopće ne dođem i lažem poslije kako sam radio. Jednom sam i zaspao na koncertu i nije bilo slično onome kada je predsjednik Josipović zaspao. Sramotio sam ih, maltretirao sam obitelj samo da me ne pitaju gdje sam bio i što sam radio – brutalno je iskren Bilušić.
Je li to dio terapije, zanima me. Osim negacije i srama što ostaje od dijela života natopljenog alkoholom?
– Kada sam se nakon sedam godina ponovno okrenuo alkoholu, prešao sam granicu ovisnosti. Više se nisam sam mogao iščupati i morao sam na liječenje. Pomoglo je jer liječnici poznaju faze kroz koje prolazimo i znaju reagirati. Imao sam depresivno-agresivne stanja i najprije sam prošao terapiju antabusom, medikamentom koji u kombinaciji s alkoholom reagira burno i može imati najteže posljedice.
Dnevnu bolnicu potom je pohodio 21 dan, a uz osobno liječenje na terapiji su bili i članovi obitelji, i sami pogođeni te bitni kao podrška u liječenju. Podrška je i grupa ljudi s istim problemom okupljenih u Klubu liječenih alkoholičara.
O svemu tome Ivo Bilušić govori veoma otvoreno jer, kaže, želi pomoći drugima da ne čine iste pogreške. Što nudi onima koji su zaglibili.
– Prije šest godina diplomirao sam na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku. Želio bih na fakultetima govoriti o problemu alkoholizma jer mi koji imamo to iskustvo možemo nešto više reći. Htio bih da mladi ne upadaju u iste ili slične probleme u kakvima sam i sam bio, od dokazivanja u društvu do agresivnosti. Ne tajim svoju prošlost i zbog toga su mi neki prišli. Tko zna, možda jednoga dana s nekolicinom istomišljenika počnemo ne samo primati nego i pružati pomoć.
Na listi želja koju smo na brzinu napravili na prvom je mjestu podrška djeci, a na drugom namjera da se što širi krug ovisnika o alkoholu upozna s Isusom kao putem izlječenja. Naravno, preduvjet je postojanje vjere pa makar u tragovima kod onoga komu se takva pomoć želi ponuditi.
