Iako se još uvijek ne želi svrstati u skupinu “profesionalaca”, Vedran Tolić svakodnevno uživa u umjetnosti fotografiranja. Osobno ga već doživljavam kao jednog od “profi” autora jer, iako ne surađujemo često, putevi su nam se unatrag nekoliko godina isprepleli više puta.
Počelo je s očevim Zenitom
Sjećaš li se trenutka kad si prvi put osjetio ljubav prema fotografiji?
Bilo je to na drugoj godini fakulteta. Jedna od kolegica dobila je u ruke DSLR pa mi je to sve djelovalo savršeno. S obzirom da sam tada radio za Sportske novosti, dobivao bi se dupli honorar za objavu fotografije pa sam tako krenuo malo ozbiljnije u cijelu priču. Još kao klinac sam volio fotkati okolo, u početku s tatinim Zenitom, poslije na digitaliji, ali to je sve bilo zanemarivo.
Što bi u Zagrebu izdvojio kao “najfotogeničnije”?
Teško mi je odgovoriti na to pitanje. U principu mi je najfotogeničniji svaki kadar koji mi se svidi. Nema ovdje nekog pravila.
Voliš li više fotkati prirodu i grad ili ljude?
Volim snimati sve, ali baš sve. Ponekad mi odgovaraju kadrovi u kojima nema ljudi, ali onda opet na nekom drugom mjestu jedva čekam da netko uleti u kadar. Kod nas je malo nezgodno s ljudima jer nije rijetkost da sam pretrpio prijeke poglede. Ovaj je dio za mene još uvijek enigma, ljudi kao da se boje fotića. Zato sam za ulične fotke odlučio koristiit jednostavnu metodu, uzmem samo fotić, maknem s njega grip, a “našarafim” objektiv što manje veličine i izgledam s tom kombinacijom kao totalni amater i onda je donekle lakše. Dok ovaj spomenuti izgled “profesionalca” odmah izaziva brdo pogleda.
“Posebno uživam u vjenčanjima”
U čemu najviše pronalaziš inspiraciju za fotke?
Inspiraciju kao i većina pronalazim u apsolutno svemu. Ponekad je dovoljno sjesti doma i uzeti “tekicu” te malo razmisliti o gradu, što bi se moglo snimiti, kako, u koje vrijeme i vrlo lako se napravi dobra priprema. Isto tako, internet nudi jako puno primjera, ali njih najčešće koristim kao podlogu za neka druga snimanja.
Na čemu si sve angažiran?
Radim baš sve, a u zadnje vrijeme posebno uživam u vjenčanjima. Kada ulovite neki savršen trenutak i prođu vas trnci kada vidite fotku, jasno je da je to “to”. Za koji god događaj da me netko želi angažirati, tu sam. Smatram da je hrvatsko tržište premalo da bih se mogao specijalizirati za samo jedan dio. Naravno da sam u nekim dijelovima bolji, u nekima malo manje dobar, ali uvijek se trudim izvući maksimum. Zato svakodnevno i ulažem dobar dio dana u edukaciju, na način da gledam uratke meni dragih fotografa. Svatko tko me do sada angažirao bio je zadovoljan, iako osobno nisam baš uvijek bio zadovoljan.
Koju opremu/brend preferiraš i zašto?
Već sam dugi niz godina na Sonyju. Moj prvi DSLR bio je Sony A350 i od tada sam krenuo dalje ulagati u ovaj sustav. Bila je to čista slučajnost. Nisam jedan od onih koji veliča pojedini brend, u današnje vrijeme sve je to više-manje isto.
Koliko dugo profesionalno fotkaš?
Teško je odgovoriti na ovo pitanje jer unatoč brojnim poslovima, nekako se još uvijek ne smatram profesionalcem. Kada ću u kontinuitetu imati puno posla i osjetiti da je to to, da se ne moram brinuti za sutra, onda ću se i nazvati profesionalcem.
Može li se “živjeti” od toga?
Od fotografije se u Hrvatskoj može živjeti jako dobro, iako mislim da ona uopće nije poznata u onoj mjeri u kojoj bi trebala biti. Još uvijek se ovaj posao podcjenjuje. Nakon što sam diplomirao na studiju novinarstva na Fakultetu političkih znanosti, odlučio sam napraviti korak dalje pa sam otvorio svoju tvrtku čija je temeljnja djelatnost fotografiranje. Ovo je jedini posao kojim se želim baviti, a za sada ide dobro i ne mogu se požaliti. Naravno da ima uspona i padova. Radije ću zaraditi manje novca i baviti se samo fotografiranjem, nego da mi je ovo “fuš”. Ili sam 100% u ovome ili neću uopće biti.
Imaš li svoj studio, stranicu, facebook? Jesi li zadovoljan povratnim odazivom?
Dosta sam aktivan na internetu. Sve više podižem internetsku stranicu VEDRAN TOLIĆ, dok na Facebook stranici VEDRAN TOLIĆ PHOTOGRAPHY gotovo svakodnevno stavljam neki materijal. Danas mi FB stranica broji više od 3.600 osoba, tako da mogu biti više nego zadovoljan s obzirom da sam krenio od nule. S tim da znam povremeno “skrolati” stranicu na same početke, čisto da se posramim radova s početka i da vidim gdje sam napredovao.
“Ako je to to, ne odustajte!”
Provodiš li puno vremena u uređivanju fotografija?
Za mene je obrada fotografija jako važan dio posla. Obrada ponekad uzme puno vremena, sve ovisi o poslu koji sam radio. Već sam se nekako ispraksirao da na samom terenu predvidim kako ću koju fotografiju obraditi, tako da mi to znatno olakša cijeli proces i ne moram lutati previše u obradi. U principu, kada završim s detaljnom obradom fotografije, selektiram sve i smanjim jačinu obrade za 20 posto i tako dobijem finalni proizvod.
Što bi poručio “mladim” fotografima, entuzijastima – zašto je umjetnost fotografiranja predivna?
Predivna je prvenstveno zato jer ne trebate puno da bi počeli, danas si više-manje svatko može priuštiti malo kvalitetniji fotoaparat. Ne trebaju vam veze i vezice, možete slobodno krenuti od nule i s vremenom graditi svoj ugled. Treba biti strpljiv. Samo oprezno, ovo je kao i novinarstvo, barem tako razmišljam, jer ako jednom gadno zeznete, ponekad je teško vratiti se. Uvijek se obradujem kada mi se netko javi i traži savjete, a to je samo dokaz da mladi žele ulagati u sebe i čuti mišljenja drugih. Ako uzmete fotoaparat u ruku i to sve skupa u vama izazove ogromnu količinu sreće, to je to, ne odustajte od ovog posla, koliko god nekad bilo teško.
