Nedavno sam se susreo s nizom crno bijelih fotografija različitih motiva, fragmenata, gradova, kontinentalnih, mediteranskih, novih tvorbi u njihovu tijelu, zaboravljenih graditeljskih ljepotica, novo stvorenih elemenata ubrizganih u već umorno tkivo odavno nastanjenog prostora, autora, Borisa Jagačića, suvremenog hrvatskog fotografa.
U ljetnoj tišini, bez mnogo publike, putnika, namjernika i zlonamjernika, ulice spavaju i naprosto iskaču pojedini detalji, sjajeći svojom nepotrošenom ljepotom, istina, dobro već izgrizeni od vremena.

Boris Jagačića

Ta čudna mješavina arhitektonskog i graditeljskog umijeća, nataloženih nizova raznolikih lica, gusto, jedno na drugom, pokazujući svoju ocvalu ljepotu, grotesknost uz jednostavni upit: sve je to nataloženo na tako malo prostora u tako malo vremena?
Fotograf je posvetio ovaj dio svojeg plodnog i zanimljivog opusa nostalgiji, nostalgiji u prostoru.

Boris Jagačića

Ja bih samo dodao, i tišini i muku i posvemašnjoj nečujnosti jer ispod sunca nema zvuka, nijema lica obitavališta.

Ovaj uspjeli set fotografija Borisa Jagačića neprijeporno ukazuje na skrovitost prošlosti, na vrijeme koje je ostalo negdje iza nas, daleko, na malo preživjelih tragova, na nas i naše boravljenje u tom vremenu.
Jer što je prošlost ako nije sjećanje.

Miroslav Pelikan