Autor:
Zvonimir Milčec

Zvonimir MilčecUz susjedne Remete veže me najranije djetinjstvo kod bake i djeda Ane i Ladislava Sršeka, a i danas na glavicama djedovinskog remetskog trsja s ujakom Štefom i ujnicom Nadom znam u društvu s bratićima, sestrom Ladislavom i tetama pojesti sočne remetske pečenice ili okrajak od pedalj debele remetske orehnjače. Uz Remete me vežu i prve ocjene i prve ljubavi u staroj pučkoj školi, koja je lani proslavila 150. rođendan. Na remetskom groblju pokopani su svi moji najmiliji. U remetskoj crkvi sam kršten, krizman, vjenčan i krstil sam svoju djecu i unuke. Potkraj prošlog mjeseca bil sam na misi posvećenoj godišnjici smrti moje mame Ladislave, rođene u Remetama.

Više od 700 godina stara crkva Majke Božje Remetske nekad je bila najveće marijansko svetište sjeverne Hrvatske, veće i značajnije od Marije Bistrice. Remete su poznate i po proštenjima za Uskrs, Veliku i Malu Gospu, s licitarima i kramarima, s varljivim gvircom i sočnim šindelbratnima. Remete možemo naći i u djelima Krčelića, Brezovačkog, Kukuljevića, Gaja, Šenoe, Matoša, Zagorke, Krleže i Lojzeka Majera, pa do naših suvremenika.

Od Remeta do Jelačićeva trga prije ste nego, recimo, iz Zapruđa, Dugava ili Sopota, a nikome neće na pamet pasti da za njih kaže kako su nedaleko od Zagreba, a za Remete hoće, što je prigodom “hodoćašća mira” 90-ih, predvođenog kardinalom Kuharićem, učinio HTV-ov reporter. Slični se epiteti prišivaju čak i mom Gornjem Bukovcu, odakle svaki dan u Remete idem pjehaka ili autom, a odnedavno i internetom – http://remete.hr, urednik Željko Čorak, gdje sam počašćen linkom “Zvižduk s Bukovca”.