Naziv projekta „Moje pravo na pokret, govor i čitanje“ nastao je s ciljem da privučemo pažnju roditelja, baka i djedova, kao i stručnjaka koji rade s djecom i političara koji donose ključne odluke vezane za odgoj i obrazovanje djece, na dječja prava koja su osigurana „Konvencijom o pravima djeteta“ koja je donesena 1989. godine, a koju je Republika Hrvatska prihvatila 1991. godine. Ovom Konvencijom svijet se ujedinio u želji da zajedno stvorimo svijet kakav zaslužuju naša djeca. Svijet u kojem će svako dijete imati priliku rasti, učiti, razvijati svoje sposobnosti i talente, odrastati u obitelji, imati pravo na obrazovanje, zdravstvenu, pravnu i svaku drugu zaštitu, biti sigurno i zaštićeno. Dječja prava svakom djetetu trebaju osigurati mogućnost da dosegne najviše što može u svom životu. Ukoliko roditelj djetetu ne osigura dovoljno stimulativnu okolinu u obiteljskom domu, ukoliko stručnjak ne osigura dovoljno stimulativnu i poticajnu okolinu, kao i najkvalitetniji odgojno-obrazovni program, ukoliko političar ne donosi zakone koji osiguravaju svakom djetetu da maksimalno razvije svoje talente i postigne maksimum obrazovanja sukladno svojim sposobnostima i motivaciji, tada je zakazalo čitavo naše društvo i država. Svaka odrasla osoba treba se upitati činim li ja dovoljno u svojoj državi, sredini ili svojoj obitelji, kako bismo svakom dijetu osigurali poštivanje svih dječjih prava koja su mu zagarantirana Konvencijom o pravima djeteta ili je to samo još jedna pisana Konvencija koja nema mnogo utjecaja u stvarnosti i koje se rijetki pridržavaju?!
Svrha projekta „Moje pravo na pokret, govor i čitanje“ je povećanje socijalne uključenosti djece i mladih, a posebice djece i mladih s jezičnim teškoćama i teškoćama u razvoju ili s invaliditetom (od 3 do 25 godina) kroz kulturne sadržaje i razvijanje predčitalačke i čitalačke pismenosti. S obzirom na činjenicu da je stupanj obrazovanja usko povezan s čitalačkom sposobnošću, ali i obrnuto, tada možemo konstatirati da su djeca i mladi s teškoćama u razvoju i jezičnim teškoćama najrizičnija skupina koja će u manjoj mjeri razviti svoje čitalačke sposobnosti, a shodno tome i njihov stupanj obrazovanja može biti niži. Ovo također negativno utječe na njihovu socijalnu uključenost u društvu, tj. doprinosi sve većoj izolaciji pa čak i poruzi od najranijih dana. S obzirom na činjenicu da djeca i mladi s teškoćama u razvoju i jezičnim teškoćama trebaju poseban pristup radu i učenju, naš program se bazira na dugogodišnjem iskustvu rada s njima, tj. koncipiran je na način da uključuje igru, sport, pokret i kreativan rad s korisnicima u razvoju govornih, jezičnih, predčitalačkih i čitalačkih sposobnosti.
Da bi dijete jednog dana naučilo čitati i pisati potrebno je barem jedno desetljeće kvalitetnog odgoja, razvoja i poticanja djeteta da razvije sve svoje tjelesne, mentalne i duhovne kapacitete koji su preteča razvoja čitalačkih sposobnosti. A nakon što dijete razvije kvalitetne čitalačke sposobnosti možemo govoriti o nastavku kvalitetnog obrazovanja koje treba svakom djetetu omogućiti da postigne najviše što može u obrazovnom, osobnom, profesionalnom i svakom drugom smislu što je preduvjet za formiranje zadovoljnog i društveno korisnog građanina Republike Hrvatske i građanina Europske unije.
Svaki roditelj treba biti educiran o psihologiji razvoja, motoričkom razvoju djeteta i što znači poticajna obitelj i zajednica za razvoj predčitalačkih i čitalačkih sposobnosti. Također je nužno da su stručnjaci koji rade s djecom osposobljeni za rad s djecom i da u suradnji s roditeljima kreiraju kvalitetan proces i zajednicu koja brine o kvalitetnom rastu, razvoju i odgoju svakog djeteta kako bi svako dijete jednog dana odraslo u kvalitetnu, obrazovanu i samostalnu odraslu osobu. Proces razvoja predčitalačkih i čitalačkih vještina je vrlo složen proces koji sadrži niz faktora: fiziologija djeteta + obitelj + predškolska ustanova + škola + zajednica.
Pod izrazom „fiziologija djeteta“ mislimo na zdravlje i kvalitetno funkcioniranje svih organskih sustava djeteta. Kod djece s teškoćama u razvoju vidljivo je kako poremećaj senzoričke integracije ili niz drugih teškoća (autizam, intelektualne teškoće, Downov sindrom, višestruke teškoće i drugo), utječu na razvoj djeteta i njegovo maksimalno dostignuće u razvoju predčitalačkih i čitalačkih sposobnosti djece, što nažalost negativno utječe na postizanje kvalitetnih obrazovnih rezultata. Isto tako i kod djece koja su kronično bolesna, bolest može narušiti homeostazu organizma ili pak ključne organske sustave za učenje. Tada postaje dužnost svih nas (roditelja, učitelja, političara i drugih) da osiguramo odgojno-obrazovni sustav, obiteljsku atmosferu kao i čitavo društvo koje će pomoći svakome djetetu da nastavi proces učenja bez prepreka, pritiska, straha i grča u želucu i da svako dijete zavoli knjigu i učenje. Pričanje, čitanje i učenje trebaju biti zabavni, bliski svakom djetetu i buditi u njemu ugodne osjećaje, radoznalost i lijepa sjećanja. Jesmo li u tome uspjeli kao pojedinci, kao obrazovne institucije, kao država?
Kako čitanje može biti zabavno i buditi ugodne osjećaje, radoznalost i lijepa sjećanja?
Ponajprije, osoba koja čita i sama treba voljeti čitanje i tu ljubav prenositi na svoje dijete i/ili svoje učenike te ukoliko ta osoba čita iz ljubavi prema tom djetetu ili djeci, tada će dijete povezati čitanje s ugodnim osjećajima i zavoljeti čitanje! Roditelj ili učitelj koji voli čitati, učiti i stalno istražuje odličan je uzor djeci. Osim toga, potrebno je da zna prenijeti svoju ljubav prema čitanju na djecu, poticati ih svakodnevno skoro dva desetljeća i biti im uzor čitajući knjige i kvalitetno štivo, sa što manje provedenog vremena na društvenim mrežama ili prateći dnevne vijesti.
Autorica Arnalda Dobrić u članku „Povezanost pokreta i govora u dječjem razvoju“ govori o povezanosti pokreta i govora u dječjoj dobi koji su temelj za razumijevanje metafora u jeziku i govoru odrasle osobe jer se samo svladavanjem prostornosti mogu razumjeti sintaktički i semantički odnosi u metafori koja koristi prostorne odnose. Pokret, osim što implicira neverbalno pamćenje, pogoduje onom verbalnom te na taj način olakšava učenje. Pokret kroz prostor je prijeko potreban u razvoju i kasnijoj uporabi govora koji je preteča čitalačkih vještina.
Kada govorimo o povezanosti pokreta i govora u dječjem razvoju potrebno je krenuti od samog početka kada se pojavljuje prvi pokret djeteta u majčinom trbuhu. Liječniku su ti pokreti bebe u trbuhu pokazatelj zdravog razvoja ploda i nužni su za daljnji razvoj djeteta nakon poroda. Nakon rođenja djeteta najaktivniji su pokreti ruku i nogu, a zatim dijete polako jača svoje mišiće konstantnim kretanjem i krene podizati glavu i trup, počinje puzati, hodati, trčati, penjati se i izvoditi niz ostalih osnovnih motoričkih gibanja ili grubu motoriku, kao i finu motoriku koje su pokazatelj zdravog razvoja predškolskog djeteta.
Autorice Herljević i Posokhova (2002.) naglašavaju da što su djetetovi prstići aktivniji, tim se više ostvaruje govorni, intelektualni i emocionalni razvoj, a u suprotnom, kada razvoj fine motorike zaostaje, tada zaostaje i razvoj govora. Odstupanja u razvoju govora (što je preduvjet za razvoj čitalačkih sposobnosti) mogu se očekivati ako postoje odstupanja i poteškoće u razvoju cjelokupne motorike koja se u ranoj razvojnoj fazi prvenstveno odnose na podizanje glave, mogućnost zadržavanja glave u određenom položaju, sjedenje uz pridržavanje, a zatim i samostalno sjedenje, puzanje, hodanje uz pridržavanje i samostalno hodanje. Dijete postupno izgrađuje i preuzima kontrolu nad voljnim pokretima cijelog tijela i poglavito ekstremiteta (ruku i nogu).
Kod djece urednog razvoja, kao i kod djece s teškoćama u razvoju potrebno je osigurati optimalno stimulativnu okolinu za razvoj pokreta koji je preteča govora, hodanja i razvoja motoričkih sposobnosti i znanja, kao i u konačnici čitanja i daljnjih obrazovnih uspjeha. Optimalna stimulativna okolina zahtijeva osjetljivost roditelja, stručnjaka i osobe koja se bavi s djetetom da prati znakove dosade kod djeteta i traži podražaje koji su nužni za njegov rast i razvoj, kao i znak da mu je dovoljno podražaja i da mu je potreban odmor. Poštivanje djetetovih potreba i djetetovog integriteta trebaju biti nit vodilja svakom roditelju, stručnjaku i političaru ukoliko želimo da Konvencija o pravima djeteta ne bude samo mrtvo slovo na papiru!
„Djetinjstvo je specifično životno razdoblje u kojem dijete svladava osnovne vještine pokreta i ima obilje energije koja mu omogućuje da ih usavrši. U ovom razdoblju značajno je poticanje na tjelesne aktivnosti jer pokret utječe na psihofizički rast i razvoj, zdravlje, opće sposobnosti djeteta, ali i pridonosi samopoštovanju, pomaže u regulaciji tjelesne težine te prevenciji rizika od bolesti“ (Pihač, 2011., str. 34.).
Naziv projekta „Moje pravo na pokret, govor i čitanje“ također govori o redoslijedu razvoja kod malog djeteta, što znači da roditelj ne treba prvo poticati izolirano samo govor, nego je nužno od najranijih dana malom djetetu omogućiti dovoljno prostora za kretanje i sve željene pokrete i gibanje koje mu je potrebno. Istovremeno roditelj treba aktivno komunicirati i pričati maloj bebi, direktno obraćajući se njoj (bez previše tepanja), kao i čitati i pričati priče od prvih dana, a kasnije kada dijete može sjediti (pa i ranije) tada je djetetu potrebno ponuditi prve slikovnice koje će ono proučiti sa svim svojim osjetilima: vidom, rukama/dodirom, okusom (stavljajući u usta), sluhom (kada mu netko čita), njuhom. Osim toga, knjiga/slikovnica koja se čita u krilu roditelja stimulira istovremeno i osjet položaja tijela djeteta u prostoru, kao i položaja udova u odnosu na trup što je preteča razvoja ravnoteže, koordinacije i ostalih motoričkih sposobnosti. Nadalje, u čitanje možemo unijeti elemente dramatizacije (izraze lica) i imitacije (imitirati i simulirati ono o čemu čitamo). Na primjer, ukoliko čitate o brodiću koji je tužan, izrazom lica pokažite kako izgleda brodić kada je tužan te pokušajte uključiti sva osjetila u razgovor u o brodiću: kakav zvuk proizvodi brodić, kako plovi (pokret rukama ili čitavim tijelom), kako izgleda (opisati ga), kakav miris ima brod (smrdi po nafti ili maštom se dosjetite mirisa mora), od kakvog materijala je izrađen (metal koji je hladan) i slično. Nužno je da roditelji i stručnjaci razmišljaju u ovim okvirima poticanja svih sedam osnovnih osjetila koja su baza za razvoj senzoričke integracije.
Senzorna integracija je proces tijekom kojeg u mozak dolaze senzorne, odnosno osjetilne informacije putem moždanih živaca iz naših osjetila za kretanje, vid, sluh, dodir, okus, njuh…, zatim se obrađuju tako da im damo smisao i onda na njih možemo odgovoriti nekom aktivnošću (Vesna Vurušić, prof. rehabilitator).
Želite li saznati više o važnosti čitanja i kako razvijati predčitalačke i čitalačke vještine kod djece s i bez teškoća u razvoju, kao i kod mladih, posjetite nas na web stranici https://www.ti-si-sunce.hr/moje-pravo-na-pokret-govor-i-citanje/.
Autorica teksta: Božica Križanić, prof. kineziologije i autorica projekta „Moje pravo na pokret, govor i čitanje”, Voditeljica ureda i voditeljica projekata u Centru Sunce.
Projekt „Moje pravo na pokret, govor i čitanje” – razvoj predčitalačkih i čitalačkih sposobnosti kod djece i mladih s teškoćama u razvoju (UP.02.1.1.15.0028) je sufinanciran u sklopu programa Europski strukturni i investicijski fondovi, Učinkoviti ljudski potencijali 2014. – 2020., Europski socijalni fond.
Projekt provodi Centar za edukaciju i savjetovanje Sunce u razdoblju od 6.07.2022. – 6.07.2023. godine na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije.
Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.
Projekt je sufinanciralo Ministarstvo kulture i medija.
Sadržaj objave isključiva je odgovornost Centra za edukaciju i savjetovanje Sunce.
Stajališta izražena u ovom programu isključiva su odgovornost Centra za edukaciju i savjetovanje Sunce i ne odražavaju nužno stajalište Ministarstva kulture i medija.
Za više o EU i ESF fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr
