Autor:
Katarina Butković
[email protected]

Prvi ratni reporter koji je ušao u Knin, Živa istina, Globalno sijelo – pogađate, razgovaramo s Joškom Martinovićem. Od svega toga ostalo je Globalno sijelo, hvala Bogu da više nije ratni reporter, jer pet je godina bilo dosta. Globalno sijelo proslavilo je deseti rođendan i nitko to nije znao osim novinara-istraživača i Joška, njihovog urednika. Slavili su radeći. I dalje neumorno rade, i dalje će nam donositi zanimljive priče iz svih krajeva domovine.

Joško Martinović rodio se u Zagrebu, prvog dana jeseni 1963. godine. Odmah nakon rođenja odselio se s roditeljima u Metković, da bi se prije škole svi vratili u Zagreb. A u Zagrebu iznenađenje – snijeg! Joško ga u Metkoviću u sedam godina nikad nije vidio. Prva hladna gruda koja ga je pogodila na njega je djelovala zastrašujuće. Tko zna što je tada pomislio? Možda ga ne vole novi prijatelji? Uza sve to, boljelo je. Kada je vidio da se svi gađaju snijegom, bilo mu je lakše. Njegovi mali prijatelji, iznenađeni Joškovom reakcijom, dali su mu nadimak Kukavica snijega, koji je vrlo dugo nosio.

Kratko je boravio kod bake na Šalati, a onda se doselio u Sopot. Sopot je bio naselje u gradnji, a nove pustolovine opet na pomolu.

– Uzimali smo s gradilišta crvene električne kabele i mlatili se njima. Kad bi nam to dojadilo, krišom bismo uzimali ploče stiropora, koje su bile naše splavi kojima smo se otisnuli niz obližnju baru. Sa splavi smo gledali žabe i zmijice i zamišljali da putujemo daleko. Predmet naših interesa bili su i povrtnjaci, voćnjaci i štale. Uvijek se moglo nešto novo vidjeti, ubrati voćku, provozati traktorom. Voljeli smo se voziti biciklom po cijelom gradu, a najradije do Otoka, naselja koje je dijelom i danas zadržalo seoski izgled, pa stanovnici znaju reći da su sad poluotok. Sve u svemu, djetinjstvo je bilo prelijepo.

Sopot je danas izgrađeno naselje. U blizini su Avenue Mall, Muzej suvremene umjetnosti, mnoštvo kinodvorana, a blizu je i Arena. Uza sve to, nije uzgubio dušu, kaže Joško.

– Još je to prozračno naselje, s mnogo zelenila, sportskih terena, bez velike buke, dobro pejzažno osmišljeno.

Osim po Sopotu, Joško prijatelje iz drugih zemalja, a ima ih puno, jer je puno i putovao, provede Cvjetnim trgom, a znaju otići i na Sljeme, Jarun i Bundek. U slobodno vrijeme čita kriminalističke romane, šeće Zagrebom, druži se s već 19-godišnjim sinom Ivanom.

Ljute ga cijene parkiranja, koje su više nego u Münchenu, a plaće su nam daleko od njemačkih. Osim toga, parkirališnih mjesta je premalo, kaže. Da je kojim slučajem gradonačelnik, sagradio bi Dinamov stadion prema staroj matrici, jer mu je on bio najljepši.

– Na njemu nisam imao osjećaj klaustrofobije kao na nekim svjetskim stadionima. Bilo bi dovoljno da bude za 30-ak tisuća ljudi, veći ne. Oživio bih Kvaternikov trg i na njega vratio metež, golubove, prosjake i kumice, promijenio svijest ljudi.

Što znači ovo zadnje, pitamo.

– Ljudi ne smiju misliti da je vani sve bolje. Obišao sam pola svijeta i zaključio da nigdje ne bih želio živjeti, osim tu. Sve europske metropole imaju slične ili veće probleme s parkiranjem, odlaganjem otpada, gradnjom itd. Zagrebu ne treba puno pa da možemo reći – evo, sve štima.