Umro bih kad bi mi srušili kuću
Autor:
Katarina Butković
[email protected]
U Zagrebu žive stanovnici i građani. Stanovnici spavaju u vilama, jedu janjetinu i misle samo na sebe. Građani žive za grad, poštuju ga i doprinose njegovim vrednotama – počinje priču o Zagrebu poznati skladatelj, tekstopisac, aranžer, interpretator šansona i likovni umjetnik, neponovljivi Zvonko Špišić.
– Koliko ima građana u Zagrebu? – nameće nam se pitanje.
– Ima ih dosta, jer da nije tako, grad ne bi napredovao. Posljednjih godina puno je učinjeno po pitanju infrastrukture, a ja to prije svega pripisujem Milanu Bandiću, gradonačelniku koji radi i ima viziju. Može bilo tko i bilo što misliti o njemu, ali činjenica je da je radio i radi za ovaj grad od 0 do 24. Ako živimo u ovome gradu, onda mu moramo dati sve što možemo, a ne samo uzimati što nam treba. Ja sam mu podario šansonu, jer postoji pojam pariške i praške šansone, pa zašto ne bi postojala i zagrebačka šansona? Svi trebamo biti u poziciji da sudjelujemo u svakoj gradskoj akciji, da podupiremo već postojeće zagrebačke povijesne i ostale ljepote.
| Volite grad u kojem živite Uskoro će Zagrebov rođendan pa smo zamolili najzagrebačkijeg pjevača da poruči nešto svome gradu i sugrađanima. – Reći ću mu kao nekad Šenoa: “Oj, budi svoj!”, a Zagrepčanima ovo: ako živite u ovome gradu, onda ga volite, a ako ga ne volite, idite doma. Možda je grubo, ali ja sam u godinama kad sve smijem reći. Samo se plašim da vi ne dobijete otkaz ako sve napišete. Ma gdje ste vi to čuli da se u Zagrebu dijele otkazi? |
Zvonko Špišić rođen je na Trešnjevci. Primio nas je u rodnoj kući, u sobi u kojoj se rodio. Možda je baš zato sve odisalo toplinom i ljubavlju, a on kaže da bi umro kad bi buldožeri rušili njegov dom. To su, nažalost, doživjeli njegovi susjedi. Poneseni obećanjima o velikom novcu, gledali su kako im nestaju uspomene, trešnjevački kućerci i šareni vrtovi. Neki su za nekoliko mjeseci umrli u novoj zgradi, na nekom katu. Pričalo se kasnije da nisu imali neku bolest, ali su do kraja spominjali vrtove gdje su sjedili s prijateljima, stablo na kojem su urezali ime svoje prve ljubavi. Zna se da stariji žive od uspomena pa stoga i čudi što ih olako prodaju, a sućut onima koji su to uistinu morali.
Špišić se pita tko su ti današnji arhitekti koji ne vide da Zagreb nikad nije bio grad nebodera i da nikad “glavu uz glavu” ne idu višekatnice i još postojeće male obiteljske kuće. Zna se da je tu u pitanju samo interes i protiv toga se moramo u budućnosti boriti. Svjestan je da su neboderi neminovnost u razvoju grada, ali oni bi trebali biti na posebnim lokacijama, da se ne “bodu” s tradicionalnom arhitekturom.
Zvonko je zaljubljen u svoj grad, nikad nije poželio živjeti drugdje, a proputovao je svijet. Uvijek je bio skroman. Kaže da današnji mladi traže puno i ne znaju se veseliti malim stvarima. On je pak znao razveseliti nekoliko generacija. I mladi i stari znaju za njegove pjesme u kojima je Zagreb jedan jedini, neponovljiv i uvijek lijep. Ali u svojih 370 pjesama nije pjevao samo o Zagrebu, nego i o Zagorju i Dalmaciji. Po broju izvedenih pjesama, naime, prvi je na zagrebačkom i krapinskom festivalu, a treći na splitskom. Više ne želi pjevati, a u šali kaže – tko pjeva, ne misli.
– Ne dopustimo da nam na putu prema Europskoj uniji taktika pojede strategiju, a što možemo učiniti danas ne odgađajmo za sutra – kazao je gradonačelnik Milan Bandić komentirajući iskorištavanje pretpristupnih fondova EU-a za grad Zagreb.
Leksikon novokomponirane zbilje publicističko je djelo autora Ognjena Sviličića i Arsena Oremovića. Autori daju satiričke kritike ljudi, pojava, srozavanja kriterija, institucija, mjesta, TV-emisija, trendova i fenomena u modernom hrvatskom društvu po abecednom redu od A – Ž.
