Autor:
Katarina Butković
[email protected]
– Prošlo je 60 godina od prve karikature objavljene u Vjesniku, prošlo je 60 godina braka s Pavicom, ali nasreću sve još traje – govori nam s optimizmom prvi i najbolji karikaturist na ovim područjima, Oto Reisinger.
Tko ne zna za Peru, Štefeka i Klaru?
– Pero je čovjek iz naroda, sličan nama i baš zato nam je pri srcu – reći će sredovječni Zagrepčani koji su mu se smijali uz prvu jutarnju kavicu.
Oto je karikature objavljivao i izvan granica tadašnje države, u Americi, Nizozemskoj, Švicarskoj, Nemačkoj itd. Sada ih objavljuje u Vjesniku i sa žaljenjem konstatira da karikatura pomalo umire, jer urednici radije umjesto nje objave plaćeni oglas. Može li se to promijeniti, pokazat će vrijeme, a Oto kaže da Hrvatska ima vrsne mlade karikaturiste koji su spremni ponuditi svoje uratke. Zasad karikature objavljuju u stranim časopisima.
Pero sve može reći
Pitali smo ga što bi najprije učinio da je gradonačelnik.
– Najprije bih pohapsio najmanje sto ljudi s putrom na glavi – rekao je, a onda se zamislio. – Da vam pravo kažem, ne bih ni htio biti gradonačelnik. Odbijam svaku funkciju, jer ona sputava slobodu, a ovo što radim daje slobodu. Kroz Peru mogu svima reći sve i nitko se ne ljuti. Uz to, ne moram raditi od osam do 16. Zato je to nezamjenjiv posao. |
Oto Reisinger od svoje prve godine živi u Zagrebu. Iz ranog djetinjstva u pamćenje mu se urezala slika gradilišta “Vatikana” u Vlaškoj i legendarnog Miškeca koji ga u hamperu diže do vrha zgrade, a njegov otac izbezumljen gleda i čeka kad će ga vratiti na zemlju. A onda je Miškec dobio što je zaslužio – hamper kritike, gotovo otkaz. Poslije toga Oto živi u Račićevoj i pohađa osnovnu školu u Harambašićevoj. Opet se nižu slike:
– Imali smo gimnastiku u dvorištu. Stupamo i pjevamo da smo graničari, jer su nam u ruci grane. Eto, vidite kako se ja sjećam bedastoća iz sedme godine života, a ne sjećam se nekih važnih imena od sada. Sigurno bih u Najslabijoj karici ispao u prvom krugu.
Sjeća se Vlaške s puno snijega i s puno saonica, na kojima su seljaci dovozili hranu do tržnice, sjeća se tramvaja koji se nisu okretali nego vozili naprijed i natrag, sjeća se Zagreba s četiri godišnja doba. Sad najradije ode u kavanu Dubrovnik, tamo ga čekaju njegov stol i njegova kava s malo pjene. To već znaju svi konobari. Najljepši su mu Zrinjevac i Hrvatsko narodno kazalište u cvijeću, premda tamo gotovo i ne ide.
– Godine stigle, sa štapom nije isto kao nekad bez njega.
No, najviše ga ipak bole odlasci prijatelja.
– Polako odlaze Bogu na istinu. Doći će dan kad više neću imati s kim popiti kavu…
Protivi se staklenim neboderima, garaži u Varšavskoj, jer garaže trebaju biti u rubnim dijelovima, a ljudi javnim prijevozom ili bicklima dolaziti u centar. Protiv je svih Farmi, Big Brothera i traženja talenata i zvijezda, jer je to zločin prema djeci.
– Iz svih tih emisija dobivaju samo jednu poruku: do velikog novca se dolazi tako, a ne poštenim radom i učenjem.
Ne zna koliko je karikatura nacrtao, a oni koji ih broje kažu oko dvaneaest tisuća. Crta ih i dalje. Svaki tjedan Vjesnikov vozač dođe po novih šest. Svaki dan se čitatelji ponovno nasmiju kao i prije 60 godina. Pa neka se smiju barem još toliko, poželjeli smo tom vedrom, ugodnom i nasmijanom čovjeku.
“Porin 2010” idealan je i kao poklon. Primjerice, na njemu su Marko Tolja, The Bambi Molesters, Let 3, Arsen Dedić, Detour, Bojan Jambrošić… Ili, tko može ne poželjeti čuti legendarnog Dinu Dvornika i “Kada žena zavoli” Tonija Cetinskog? Dakle, puno je razloga da “Porin 2010” osvoji vaša srca kao što su to uspjeli i izvođači čije su skladbe uvrštene na CD.
