“Ne obaziri se na to odakle dolaziš, već gledaj kamo ideš“, izjavio je jednom prilikom francuski književnik 18. stoljeća Pierre Augustin Caron de Beaumarchais (tako barem tvrdi većina izvora na internetu) pa, iako takav stav u današnjim okolnostima ubrzane svakodnevice i nepredvidljivog razvoja modernih tehnologija nikada nije bio aktualniji ili potrebniji, ponekad ne možemo i ne želimo odoljeti osjećaju nostalgije.
Razmišljao sam o tome dok sam jučer čitao o obitelji Trajković i njihovoj pekari iz 1925. koja nakon 90 godina (?!) posluje jednako dobro kao i prije, ako ne i bolje. “Kruh je brutalan” – reče mi jedan poznanik, a ja si pomislim kako prije nekoliko godina (a kamoli u 20-tima ili 30-tima) nikome nije padalo na pamet nešto što je dobro opisati kao “brutalno”. Nama koji smo rođeni u 80-tima ta “neka druga vremena” nisu uopće poznata ili su magli, iako stalno slušamo o njima. Od roditelja, baka, djedova, susjeda, kumica na placu, blagajnica u Union prodavaonici, a ponekad i starijih gospođa u tramvaju nakon što joj prepustite svoje sjedalo. “Vi ste mladi gospon jedan od rijetkih. Nisu to više ta vremena” – komentirala mi je jednom starija bakica. TA vremena?
Stari Zagreb na Facebooku
Na TA vremena naletio sam nedavno i na Facebook grupi “Zakaj volim Zagreb” (Nije li i to paradoks kada o nekim starim vremenima čitate na Facebooku?!). Jedan od članova, 55-ogodišnji Zlatko Gmaz, podijelio je na zidu fotografiju godišnjih ulaznica za Cibonu i to za čak sedam sezona uzastopce. Javio sam mu se i molio da iskoristim njegovu fotografiju i tekst kojim je popratio post. U istom trenutku, pomislio sam da sam se rodio u pogrešno vrijeme i da me facebook, e-mail, twitter, instagram, pinterest, whatsapp, viber, youtube, IPTV i šta-ja-znam-što-sve-ne uopće ne oduševljavaju, dapače, osjećao sam kako me u tom trenutku opterećuju i da zavidim ljudima koji su živjeli u TIM vremenima, iako zapravo ne znam apsolutno ništa o njima.
Uz autorovo dopuštenje, prenosim riječi kojima je popratio post: Sjetih se gledajući kroz prozor nekih davnih vremena kada ništa nije moglo spriječiti i do 15.000 ljudi u odlasku na tekmu u Dom sportova. Dolazilo se i dva, tri sata prije, kartala se se bela, a imali smo numerirana sjedala. Nitko se nije žalio, a bili smo sretni jer smo mogli uživati u majstorijama Krešimira Čosića, prvom naslovu prvaka, kasnije u neponovljivom Draženu Petroviću, dva naslova prvaka Europe dok je to natjecanje na nekaj ličilo (čitaj, nisi mogao kao četvrti na neki final four). Cibona je 1985. i 1986. uvjerljivo kao prva izborila oba finala u Ateni i Budimpešti. U Novom sadu je 1987. osvojen i Kup kupova Europe. Neki lepi cajti…. Godišnje ulaznice bi planule u pretprodaji za svaku sezonu, a šminkeri bi se uvalili na velike tekme.
Stari Zagreb na YouTubeu
Zgodno, nema što. Ne radi se naravno samo o Ciboni, tribine u Maksimiru danas zjape prazne svake prvenstvene utakmice, a u Europi je tek nešto bolje. Boysi se svađaju s upravom, oni pak “deru” po svom, a o sportu, natjecanju i igri uopće se više niti ne razmišlja. Rukomet i hokej su opet priča za sebe, no kako god bilo, nije mi namjera pisati kroniku ili kritiku društva danas. I da se razumijemo, kao i ostatak mlade populacije, veliku većinu vremena pronalazim se u facebooku, whatsappu, viberu, a IPTV-u i youtubeu pogotovo. Ponekad me smeta (ili brine) pomisao o svemu što su ti “novi” kanali donijeli svakodnevnom društvenom životu, socijalizaciji i u kojem smjeru su pogurnuli društveni razvoj, ali generalno nemam problema s tim.
No – da se zadržim u paradoksu kojeg toliko naglašavam – ne mogu biti imun na priče svojih roditelja ili prisjećanja poput ovih gore gospodina Zlatka. Tjedan je nekako sav u tom paradoksu, nostalgiji i isprepleten s prošlošću pa ćemo ga još malo takvim i zadržati. Prije nekoliko dana, Ivan Brnčić – koji valjda o povijesti Zagreba zna više od povjesničara – podijelio je na našem Facebooku video “Zagreb nekada“. Povremeno ga pustimo u redakciji i pogledamo, a nekad nam je samo u pozadini.
Ako ništa drugo, TA vremena nekada su barem jako simpatičan “predah” od “sada” i “danas”.
