Autor:
Katarina Butković
[email protected]
Kako uopće danas pitati ljude o prvosvibanjskoj proslavi kada znam da im nije do slavlja, da su neki došli samo da se najedu graha, jer nekada niti to ne mogu skuhati…razmišljala sam vozeći se prema makimirskoj šumi koja je već u jutarnjim satima bila puna ljudi, najviše umirovljenika. Oni su odvajkada naučili da se u rano jutro obriju, spreme pa put pod noge, jer na proslavu 1. maja se išlo i ide pješice. Većina je bila u starim varteksovim odijelima, a njihove supruge najčešće u bijelim bluzama i crvenim sakoima. Zakićeni karanfilima krenuli su prema glavnoj pozornici slijedeći upute -GRAH. Formirali su redove misleći da će i ove godine dugo čekati, pa je bolje doći ranije. Podjela graha počela je u jedanaest sati, pa su se krijepili vodom i razgovarali.
– Danas se samo krade, kaže Zdravko, sve ih treba zatvoriti. Zato nitko i neće danas govoriti. Recite kada se slavio prvi maj, a da se nitko narodu ne obrati.
– Ja neću ništa govoriti, nisu zaslužili čuti moje mišljenje, kaže njegov kolega. Umirovljenici uvijek nešto zamjere, komentira Zdravkov unuk Sanjin, a mi krećemo prema starijem gospodinu koji nas je privukao zvukovima s frule.
– Jeste li papali grah?
– Jesam, među prvima i mogu vam reći da je bolji od rakije.
– Zar rakija ne valja?
– Ne znam, ne pijem je.
– Pa kako znate da je bolja od graha?
– Pio sam je prije, nevalja…skoro sam krepo od nje.
– Što radite, što kažete na proslavu Praznika rada, kako živite…sipamo pitanja.
– Radio sam u tvornici papira, poslije toga u GP Zagreb, gradio grad, a sada sviram harmoniku nedjeljom na sajmištu i nekada zaradim 50, nekada 100 kuna. Kažu da sviram bolje od svih i da su najveći umjetnici za mene nula. Digao sam kredit za nju. Sada živim od mirovine. Nije velika, 1800 kuna. Ovdje sam došao da se zabavim, da ne čujem samoću svoje sobe…
Odakle ste?
– Iz Makedonije.
– Skupite li kada novaca za kartu, pa u vlak za Makedoniju?
– Nemam tamo nikoga, sve pomrlo…Suze u oku. Utihnula je i frula. Pozdravljamo Nikolu Slavkova i krećemo dalje.
Još jedna tužna priča: Edo Kadrić je izbjeglica s Pala. Nema posla. Dobije 900 kuna s biroa i sakuplja plastične boce. Želi svojoj supruzi kupiti komadić junetine nedjeljom i nešto voća.
– Zar je dotle došlo, pitamo?
– Dobro je dok je tako. Jedva sam na Palama izvuko živu glavu, sve je gorilo, gonili su nas ko pse…ko je izašo, izašo, tko nije eno ga gore… pokazuje nebo i opet su oči zasvijetlile.
– Bit će dobro, tješimo ga, valjda ćete naći posao.
– E, da sam mlađi, neće niko nas od pola stoljeća…
Ima li u ovoj šumi sretnih ljudi? Evo anarhiste Ljube. Nudi prvi broj svoga časopisa pod nazivom Štrajk i nadobudno razmišlja:
– Znamo otkuda početi – valja nam se boriti protiv smušenosti, pizdunstva i servilnosti, u našoj užoj i široj sredini, koji nas priječe da se uspravimo kao što je još homo erectus učinio i da u punini živimo potencijale homo sapiensa.
– Što je to pizdunstvo, pitamo, sve drugo je nekako poznato?
– Pizdunstvo je skupno ime za karijerizam, za cinične i podrugljive komentare na pravedne borbe i idealizme drugih, za kukavličuk, egoizam, ulagivanje, maltretiranje nižih itd.
[nggallery id=67]
