Autor:
Branko Karapandža
Reći će “Sve mi se dogodilo u znaku broja 14. U svibnju sam se 14. dana rodio, a 14. rujna 1959. godine sa 18 godina pao pod vlak i ostao bez obje noge”. Ivica Lazić je čudesan čovjek, iz njega izviru iznimna volja i energija, sportaš od glave do pete, natjecatelj, trener, sportski djelatnik, predsjednik… Sve u jednoj osobi, u čovjeku s invaliditetom, premda oni koji ga ne znaju za njega nikad nisu ni mogli pomisliti da se ispod njegovih hlača kriju proteze. Barem ne dok je bio mlađi…
| I olimpijska medalja oko vrataIvica Lazić ima brončanu medalju s Paraolimpijskih igara u Nizozemskoj 1980. godine. Bila je to tada sjajna momčad u sjedećoj odbojci. Na Olimpijadi 1992. osvojio je 11. i 15. mjesto u streljaštvu, četiri godine kasnije za krug mu je izmakla olimpijska norma. U Sydneyu 2000. i Ateni 2004. bio je izbornik hrvatske streljačke reprezentacije. Sudionik je dva svjetska i tri europska prvenstva u sjedećoj odbojci, prvak Hrvatske u rallyu… Trener je i predsjednik Streljačkog klub Kustošija. |
– Na putu s posla, iz Siska u rodnu Sunju, 200 metara od perona na skretnici se vlak zaljuljao. Bila je gužva, ja sam stajao u hodniku kod vrata i ispao… Lijeva noga otiša je odmah – iznad koljena, s desnom sam se pokušavao odgurnuti i tako izvući ispod kotača, no kotač je i nju zdrobio – ispod koljena… Amputacija obje noge, ozljeda zdjelice, rebara, potres mozga…, sve me to natjeralo u borbu za život koju sam dobio – priča k’o da je jučer bilo.
I 3. kolovoza 1960. stiže u Zagreb, u Vinogradsku bolnicu, u Zavod za rehabilitaciju. Od tad ga iz glavnog grada nitko nije mogao istjerati…
– Zagreb je prekrasan, tu sam preko 50 godina, sad s pravom velim da sam postal Zagrepčanec, više nisam dotepenec! Volim moju rodnu Sunju, drag mi je i Sisak. Varaždin je lijep i moglo bi se tamo živjeti, no ni jedan grad ne sjaji k’o naš Zagreb. On ima neku posebnu ljepotu, rekao bih dar – za ljubav na prvi pogled. Zagreb ima sve što treba za lijep život, osobito za osobe s invaliditetom, o čemu se u posljednje vrijeme vodi posebna briga. Dostupni su nam tramvaji, autobusi, sada i većina javnih ustanova i zgrada, još je mali problem samo s parkingom.
Naš je Ivica mali Rambo, on to govori više zbog drugih, njemu mjesta za osobe s invaliditetom najmanje trebaju. Vozi k’o Schumaher! Dok shvatite da koristi ručni mijenjač već ste na kraju “zelenog vala”.
– Roditelji su se zbog mene preselili u Zagreb, u Prečko. Prekvalificirao sam se za radio mehaničara i zaposlio u Vinogradskoj bolnici na telefonskoj centrali. Tu sam zaradio i mirovinu. I supruga Maja radi u bolnici, imamo dvoje djece – Tomislava i Ana Mariju, unučad…
Dok ga slušate, pomislite kakav miran i skladan život? A samo gospođa Maja zna da ga nikad nema doma, da mu je sport sve, da ga voli više od svega. Sjedeća odbojka, streljaštvo, plivanje, auto rally… Sa sportom je proputovao veći dio svijeta, gospođa Maja njegovu fotografiju drži na hladnjaku, da ga ne zaboravi…
– Kad smo 21. ožujka 1969. osnovali Sportsko društvo invalida “Hrabri”, mnogi su nam se smijali. A to društvo djeluje i danas, sport za osobe s invaliditetom jako je važan, osobito u razdoblju rehabilitacije i socijalizacije – naglasit će.
Na pitanje koji dio grada najviše voli, kao iz topa, ispalit će: “Na Črnomercu je poseban zrak, u stanu u potkrovlju, na četvrtom katu – bez dizala”. To je Ivica…
PREUZMITE BESPLATNI Zagreb.hr .pdf
