Autor:
Zvonimir Milčec

Zvonimir Milčec (Bruno Konjević / CROPIX)Kad me predsjednik maksimirskog ogranka HSH-a gospon Damir Došen pozval da za njegovo članstvo održim književnu večer, imal sam dva razloga da poziv prihvatim. Em sam rođeni Maksimirac, em sam i sam penzić. I razlog više kaj sam znal da će voditeljica večeri biti predsjednica kvartovske Udruge “Susjed susjedu” gđa Gordana Brus. Dogovoreni susret nazvali smo prema naslovu jedne moje knjige posvećene uprav penzićima – “Seniori”. Knjiga se trebala zvati “Penzići”, a onda mi je prišapnuto kak je penzić posprdna riječ, iako ne znam zakaj.

Nikad se ne bi sramil za se reći da sam penzić. Ali ne i umirovljenik. Jer nisam u mirovini. Tj. ne mirujem, kao ni većina mojih vršnjaka, koji furt “nekaj delaju”. Bave se onim čime su se oduvijek željeli baviti, ali nisu stigli ili mogli. Bacili su se na vrtlarstvo, stolariju, keramiku ili elektriku, a znam dosta, čak i vrlo nadarenih, slikara, pa zanesenih pisaca, pasioniranih ribiča, kompjutoraša i surfera po internetu i tezgaroša svih fela. Većina se bavi unučićima, sipajući usput viceve tipa “kak decu moraš imati samo zato da bi dobil unuke!” Ima ih koji se uredno pojavljuju na tematskim predavanjima ili izložbama. Redovito vraćaju knjige posuđene iz kvartovske knjižnice, a uz isprike za zakašnjenje obavezno će podijeliti kompliment ne samo autoru knjige, nego i mladoj knjižničarki! Naravno, ima i onih koji se ne daju s fotelje ispred telkača, kao i onih koji hodaju po domovima zdravlja, specijalističkim ambulantama, ljekarnama… Da ne govorim o stalnim kavanskim gostima, koje konobari poznaju i odmah im donose “njihovo” piće i “njihove” novine. E, pa živjeli! I poživjeli nam bar još tolko!