Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, slikar Vlado Franjević, autor osebujnog opusa, izlagač na mnogim izložbama, sudionik niza artističkih događanja širom svijeta, kreator specifičnog rukopisa, ostvario je značajan ugled u inozemstvu.

Gospodine Franjević, ostvarili ste u Europi zavidnu umjetničku karijeru. Najprije, što Vam je Europa ponudila?

Meni je u biti i prije svih pomogla dakako Kneževina Lihtenštajn. Tamo sam se pojavio u, za mene nekakvo sretno vrijeme. A jer sam bio jako radišan, uvijek otvorena duha i srca, te vrlo komunikativan, vrata su se počela otvarati. Čak i ona na koja nisam osobno kucao. Lihtenštajn me udomio, dao mi do tada druge vrste kvalitetu slobode i financijski me na najbolji mogući način suportirao. I nagrađivao me vladinom stipendijom, otkupom djela, slanjem u svijet kao jednog (ili jedinog) od predstavnika im… S tim premisama, i mojom kreativnom energijom, su se relativno „lako“ događale „stvari“!

Izlagali ste na raznim mjestima. Kakva su Vaše izlagačka iskustva?

O tome bih mogao pisati romane… A rekli ste mi (u povjerenju) da mi odgovori ne bi trebali biti predugački. Internet to ne trpi!

U centru Vaše pozornosti intima je i sloboda suvremenog čovjeka?

O da! Čovjek jednostavno mora ostati slobodno biće. Iako sam čovjek nekako kao da ne zna što će s vlastitom slobodom. Ili se jednostavno ne može nositi s – u njega „ugrađenim programom“. Naravno da niti ja sam ne znam što nam se svima događa… Nevjerojatno je i pomalo zastrašujuće kako se čovjek rado prepušta nezemaljskim zloćama, kako se odvaja od prirode i kelji na nehumano. I u sebe isto unaša. Ipak, u mojim radovima ne obrađujem namjerno te i takve teme. One mi se same najave… Izrastu iz bijelog platna.

No, Vi slikate i stvarno nestvarne krajobraze. U kakvoj je poziciji sama priroda u današnjem svijetu?

Vjerujem i nadam se da svi znamo da smo malo „zalutali“! Neke i neki više, neke i neki manje. Prirodu smo uistinu uspjeli jako kastrirati. A nameću nam se danonoćno prihvaćanja uništavanja daljnjih resursa. Ljudi sami po sebi nisu zla bića koja jedva čekaju da ubiju još ono malo čiste prirode.

Imam dojam, kako je dobar dio Vašega opusa posvećen osamljenom čovjeku, osamljenosti.

O da… U čistoći dubine, ili plitkosti mi, sam sam i te kako svjestan vlastite osamljenosti. I kad sam u ne maloj masi ljudi nekako sam sam. Osamljen i usamljen. Lako osjetim druge ljude istih ili sličnih vibri. A koje mi onda oplemene ruku da prenesem priču na platno.

Koristite se uspješno različitim tehnikama, koja Vam je najdraža?

Po ono malo škole sistema sam slikar, a po unutrašnjoj motorici sam eksperimentator. Nakon svih dosadašnjih, bogatih iskustava mi je teško izdvojiti neku tehniku koju posebno preferiram! Moj interdisciplinarni work in progress projekt „Spiralni Kanali“ mi se i dalje čini nešto najbolje što sam postigao i čime sam djelovao na jako puno ljudi diljem svijeta. S druge strane uvijek se vraćam slikarstvu, ulje i akril na platnu.

Vratili ste se nedavno u domovinu. Kakvi su Vam planovi?

Nikako ne volim planove! No ipak, da… bilo bi super kad bih – najbolje čim prije – ovu tu malu kućicu koja je građena 1926. godine (koja je dakle sama po sebi već seoski muzej) mogao barem osigurati da se ne raspadne, ili da ju čak osposobim do mjere da bude pristupačna javnosti: kombinacija mini muzeja, galerije suvremene umjetnosti, artist in residence objekta! Kao dugogodišnji i cijenjeni djelatnik Zemaljskog muzeja Lihtenštajn te likovni stvaratelj s bogatim međunarodnim iskustvom i kontaktima po cijelom svijetu mogao bih uz određenu i ciljanu financijsku potporu napraviti nešto na osnovu čega bi ovo izumiruće selo nam oživjelo, ova hvale vrijedna općina dobila dodatnu kulturno-umjetničku vrijednost.

Što je novo u novom atelijeru?

U novom je atelieru novo, da u njemu nisam još ništa naslikao. Samo napravio nekoliko ilustracija za jednu knjigu od prijatelja mi a koja bi trebala biti publicirana iduće godine u Zagrebu. Dizajnirao sam i nekoliko plakata. Jedan je upravo izložen u Dubaiju. Otvaranje 4th EIPF (Emirates International Poster Festival) je bilo 27. prosinca 2022.

Kako bi Vi, na temelju i vlastitog ali i tuđeg iskustva, opisali iskrenog, pravog umjetnika?

Iskreni, pravi umjetnik je onaj koji ne podliježe masovnoj hipnozi i histeriji. Onaj koji stvara vlastiti svijet i ne bavi se umjetničkim pomodarstvom, onaj koji ne misli na novce kad stvara. Jedino ako je umjetnik iskren samom sebi ima šanse pridobiti druge da ljube njegovu iskrenost pretočenu u djela. Bilo bi dobro da iskreni umjetnik ima određenu konstantu kvalitete i kvantitete. Iako i ove dvije discipline imaju u sebi predznak relativnosti…

Što najviše volite u suvremenoj umjetnosti?

Kad bih sad rekao, u suvremenoj umjetnosti volim samo sebe, čitatelji(ce) bi se možda ili vjerojatno opet samo nasmijale, nasmijali. Odmahnuli, odmahnule rukom i mislile si, tj. mislili, nešto kao: jao, još jedan egosadomanijak… S druge strane, ne može se očekivati da te drugi prihvate i čak ljube ako to ne znaš činiti samom sebi. Akceptirat samog sebe u voljenju onog kakav si i ono što kao takav stvaraš. U dobru…

Miroslav Pelikan