Braco Dimitrijević, suvremeni je likovni umjetnik, akademski slikar, iznimno cijenjen od kritike i od publike, izlagač na brojnim samostalnim izložbama diljem svijeta.
Gospodine Dimitrijević, pripadnik ste magičnog kruga najistaknutijih svjetskih umjetnika. Kakav je to uopće osjećaj?
-Osjećaj je jako dobar. Iako sam imao samostalnu izložbu s deset godina do svoje 19-te godine sam vidio sebe kao kao znanstvenika-eksperimentatora. Tek prilikom jednog boravka u Londonu, pri susretu s velikim muzejima i svjetskim umjetnicima sam shvatio da će se ti moji eksperimenti odvijati u domeni umjetnosti. Vrlo rano sam primijetio koliko je geopolitička podjela svijeta primijenjena i na umjetničku scenu. Sto se tiče moje umjetnosti shvatio sam da ako se budem bavio tom djelatnošću, da bih se želio time baviti na svjetskom nivou, a ne lokalno. Naravno, to je značilo ogromna odricanja, odlazak u svijet, ali sretan sam što je moj eksperiment uspio.
Nedavno ste u Frakturi objavili autobiografiju, opširnu, prepunu podataka, osoba i događaja, na preko 1000 stranica. Vaša me autobiografija podsjeća na Babilon.
-Možda je razlog tomu moj život u više megapolisa. Nije lako afirmirati nove ideje, nove kriterije u sredinama koje imaju 60 ili 200 milijuna stanovnika. Kroz svoj rad, preko izložbi i drugih javnih istupanja sretao sam puno zanimljivih ljudi od poznatih umjetnika koji su obilježili svoje vrijeme i svoje sredine do književnika Nobelovaca i državnika. Ako ste istaknuti djelatnik u nekoj domeni, srest ćete mnoge zanimljive ljude.
Monografija nosi zanimljiv i izazovan naslov, ‘Louvre je moj atelje, ulica je moj muzej’.
-To je jedan od mojih iskaza koji sam odabrao za naslov autobiografije jer izvrsno ilustrira dvije tendencije mog rada koje su utjecale na svjetsku scenu: jedna je umjetničko djelovanje u urbanom izvaninstitucionalnom prostoru. Time mislim na ciklus gigantskih portreta slučajnih prolaznika i podizanje spomenika slučajno odabranim ljudima–izložene u javnom prostoru.
Drugi dio tog naslova odnosi se na moje intervencije unutar muzejskih zbirki, ono što je kasnije u teoriji nazvano institucionalnom kritikom, odnosno činjenicu da sam se poslužio djelima Leonarda, Picassa, Matissea, Maljevića, van Gogha da bih načinio vlastita djela Post historijske triptihe. Paralelno s tim radovima pisao sam i teorijske tekstove i već 1976 objavio teorijsko djelo Tractatus Post Historicus koji je utjecao na svjetsku teoriju umjetnosti i filozofiju.
Možemo reći da ste predvodnik konceptuale. Kako se konceptualna umjetnost u Vašem opusu razvijala?
-Vrlo rano u životu, već kao desetogodišnjak sam imao izložbu s 40 ulja na platnu, što je učinilo da shvatim prednosti i ograničenja slikarstva. Brzo sam shvatio da problemi kojima sam se htio baviti su umjetničko-antropološke naravi i počeo sam stvarati umjetnički jezik kojim se to moglo izraziti. Kasnije će se pokazati da moji radovi iz 1968 spadaju u pionirske radove globalnog konceptualizma. Ponosan sam na činjenicu da su moji rani radovi utjecali na stvaranje umjetničkog jezika posljednjeg avangardnog pokreta 20-og stoljeća.
Vaša su djela izložena u svim relevantnim muzejima i galerijama. Koje Vam je izložbeno mjesto najdraže?
-Imao sam samostalnu izložbu u Tate Gallery u Londonu već 1985, Tate ima u zbirci 12 mojih radova. Također mi je drago što je mramorni obelisk u Parku Charlottenburg u Berlinu koji sam podigao u čast rođendana slučajnog prolaznika 1979, postao jedan od trajnih berlinskih spomenika. Moj rad – trajna svjetlosna instalacija na pročelju MSU-a u Zagrebu, mi je jedan od dražih stalno izloženih radova u javnom prostoru. Među mojim retrospektivama, od Muzeja Ludwig u Kolnu i Beču, Muzeja Moderne i Suvremene Umjetnosti u Torinu, itd mi je posebno draga moja zagrebačka retrospektiva u MSU – Muzeju suvremene umjetnosti 2017 gdje sam prikazao radove iz svih ciklusa počev od onih iz studentskih dana do instalacija posebno napravljenih za tu izložbu.
Poznajete mnoštvo važnih pojedinaca, iznimnih stvaratelja. Koga bi posebno izdvojili?
– Među kolegama umjetnicima su mi bili posebno bliski i dragi Joseph Beuys, Richard Hamilton, Jannis Kounellis, Richard Serra, Nam June Paik, skladatelj Philip Glass, te rodonačelnik punk pokreta Malcolm McLaren. Susreti i druženje s njima su obogatili moj život i dobili posebno mjesto u mojoj autobiografiji.
Rođeni ste u umjetničkoj obitelji. Koliko je na Vas, na Vaš razvoj utjecao Vaš otac, također umjetnik?
-Utjecao je svojom ljubavlju, podrškom i stavom da je umjetnost prije svega proces. Bio je hrabar i otvoren čovjek, njegova hrabrost mi je bila uzor u životu.
Gledajući općenito, gdje je umjetnost danas?
-Za razliku od vremena kad sam bio mlad umjetnik danas postoji negativna tendencija poistovjećivanja umjetnosti s umjetničkim tržištem. Mnogi umjetnici moje generacije negativno reagiraju na to. Ja sam napravio neke video radove kao kritiku te tendencije, a stav izrazio iskazom „Umjetnost će se vratiti kada školjke zamijene dolare“.
Kako zamišljate, vidite Vašu umjetnost sutra, prekosutra..?
-Budući da moja umjetnost nije formalistička nego se temelji na nekoliko inovativnih koncepata vjerujem da će biti inspiracija nekim novim generacijama.
Uvijek pitam umjetnike, na čemu trenutno radite, što je novo u atelijeru?
-Budući da sam od samog početka, glavne teme svoje umjetnosti izražavao služeći se bez ograničenja različitim medijima, što sam izrazio i naslovom jedne izložbe „Od kamena do Videa“, i sada radim u tom duhu: od iskaza uklesanih u kamenu do novih video radova. Naravno ta metoda podrazumijeva da umjetnik ima jasnu osobnu filozofiju.
Prva iduća izložba?
-Samostalna galerijska izložba u Londonu već sljedećeg mjeseca.
Miroslav Pelikan
