S novom monodramom Ja glumica, Daria Lorenci Flatz zagrebačkoj publici donosi nešto osobno, iskreno i izvedbeno zahtjevno – predstavu koja istovremeno zabavlja, nasmijava i dira. Riječ je o autorskom projektu koji otvara novo poglavlje njezina rada kroz 4Sobe, ali i donosi drugačiji, ogoljeniji pristup kazalištu.

U razgovoru otkriva kako je nastajala predstava, zašto se odlučila upravo za formu monodrame, koliko je Zagreb oblikovao njezin umjetnički put te zašto vjeruje da je kazalište danas življe nego ikad. Govori i o novim projektima, izazovima i energiji koja je pokreće, na sceni i izvan nje.

Što zagrebačka publika može očekivati od monodrame „Ja glumica“?

Ona je moj pokušaj da napravim nešto svoje za ljude koje volim, da im dam nešto iz srca, svoje, kao da im napravim neku pjesmu i ples i sadržaj na koji se smiju, a istovremeno ih dira. Da im dam dar, to je moja želja.

Koliko je ova predstava drugačija od vaših dosadašnjih kazališnih projekata?

Drugačija je što sam ja htjela stvoriti predstavu koja je imala direktni cilj: tu ste i sad vas hoću zabaviti iskrenošću i vještinom, a isto tako sam htjela sebi stvoriti materijal koji me izaziva na vještinu.

Zašto ste se odlučili baš za formu monodrame u ovom trenutku karijere?

Prije svega htjeli smo početi s novim poglavljem u 4Sobe, a to je produkcija. Činilo mi se da je najkompleksnije, a ujedno i najjednostavnije, da to bude potpuno naš projekt, autorski i izvođački. Lijepo se poklopilo s tim što je sam sadržaj predstave stvaran, pa se na dan premijere stvarnost i fikcija spajaju kao neki alkemijski čin koji otvara novo poglavlje, to mi je čarobno. Naš sljedeći projekt, „Gorila – nježni div”, već je u pripremi i orijentiran je na mentalno zdravlje mladih, a partner nam je Poliklinika za zaštitu djece i mladih.

Koliko je Zagreb kao grad utjecao na vaš umjetnički razvoj?

Zagreb je naravno potpuno utjecao, jer sam tu išla i u srednju i studirala na Akademiji dramskih umjetnosti, ali naravno najviše su utjecali ljudi s kojima sam radila u mladosti i kojma sam se divila: Lorenci, Jelčić, Magelli, Anočić, Lušetić, mnoge kolege glumci i naravno Teatar Exit te profesori Neva Rošić i Tomislav Rališ.

Mislite li da publika danas drugačije doživljava kazalište nego prije desetak godina?

Kazalište je aktualnije nego ikad i to ulijeva nadu – predstave su krcate, gdje god dođete ljudi gledaju sve. Kad smo bili mlađi to baš nije bilo tako, često su gledališta su često bila poluprazna. Predivno je vidjeti da ljudi prepoznaju nenadomjestivost živog kontakta i iskustva.

Koji su vam sljedeći projekti nakon ove premijere?

Dan nakon premijere počinjem s probama u HNK-u za predstavu „Idealan muž” Oscara Wildea u režiji Ace Popovskog i jako se tome veselim. Naravno, i dalje snimam Kumove. 4Sobe rade i u završnim smo pripremama za veliku godišnju produkciju. Ove godine brojimo 360 članova i jako sam sretna zbog toga. U pripremi su mnoga gostovanja „Ja, glumica!” i naravno, krećemo u konkretne pripreme „Gorila – nježni div” na jesen.

Željela bih se ovim putem, za kraj, još zahvaliti Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu na podršci i ukazanoj prilici, a posebno Ivi Hraste Sočo, na povjerenju i prostoru koji mi je omogućen. Dobiti takav prostor za istraživanje i igranje predstave za mene predstavlja iznimnu vrijednost i velik doprinos našem umjetničkom radu, na čemu sam iskreno i duboko zahvalna.

Hvala i Mariu Gigoviću, direktorici Drame Teni Štivičić, šefu tehnike Denisu Rubiniću, kao i cijeloj tehničkoj ekipi, inspicijentima i svim djelatnicima HNK-a koji su svojim radom i predanošću omogućili realizaciju ove predstave.

Zahvaljujem i svom autorskom timu, koji je bio neizostavan dio ovog procesa.

Posebno hvala Krešimiru Dolenčiću, koji je u završnici došao pogledati predstavu i svojim savjetima i podrškom pomogao u njezinoj pripremi.