Prometna nesreća s tragičnim ishodom dogodila se u 8.45 sati u Utrini. Na nedopuštenom mjestu muškarac je neoprezno prelazio kolnik. Na njega je naletio tramvaj broj 14 koji se kretao prema istoku i od siline udarca pješak je na mjestu preminuo,
Zbog očevida prometne nesreće bio je preumjeren tramvajski promet, ali od 10.42 sati ponovno uspostavljen, javili su iz ZET-a.
FOTOGALERIJA: Na mjestu nesreće (foto:Ronald Goršić/Cropix)
[nggallery id=39]
Napokon i u Studentskom centru surfanje bez žica! Novost javljaju s portala zagrebačkog Studentskog centra koji odnedavno koristi mrežu Eduroam. U SC-ovom trokutu u svakom paviljonu može se komunicirati virtualno. Za besplatno surfanje potrebno je imati odgovarajući program (SecureW2) koji se može preuzeti na studom.srce.hr te vlastiti elektronički identitet u sustavu AAI@EduHR.
Mreža koja omogućuje besplatni internet je Eduroam i prisutna je u Klubu SC, Teatru &TD, MM centru i Galeriji SC. Njeno se postojanje osjeća i u atriju &TD-a. Kažu, signal je jak, a privatnost zajamčena.
Eduroam je zamišljen kao sustav koji će studentima zagrebačkog sveučilišta omogućiti spajanje na vlastito računalo tijekom boravka na zagrebačkim fakultetima, na nekim od europskih sveučilišta ili u SC-u. To se čini pomoću AAI@EduHr elektroničkog identiteta kojega studenti dobivaju na matičnom fakultetu.
I pojašnjenje za one koji možda ne znaju (ako takvih među studentima uopće ima): elektronički identitet je skup podataka o pojedincu koji se koristi za provjeru identiteta i prava pristupa, sadrži jedinstvenu korisničku oznaku i lozinku te omogućuje čitav niz usluga – od pristupa internetu, preko pristupa računalnim resursima pa sve do uporabe mrežnih (web) aplikacija (npr. sustava za udaljeno učenje ili znanstvene bibliografije).
Cannes express, u sklopu CineFesta, novog programa nezavisnih filmova u Cinestaru (Branimir Centar)
Film Samson i Dalila, ljubavna drama; r: Warwick Thornton, 22.10 sati,
Cinestar Zagreb, (Branimir centar) – Branimirova 29; rezervacije: www.blitz-cinestar.hr ili na tel. 060/32 32 33
Zavaljeni u udobne sjedalice CineStar kina u Branimir centru ubuduće će biti i ljubitelji nezavisnog filma. Za dva dana starta CineFest, ali ne kao trenutni program već kao trajni odgovor ili možda bolje rečeno trajni dogovor svih domaćih nezavisnih distributera.
Projektom CineFest želi se osigurati kontinuirani program biranih i nagrađivanih filmova s uglednih filmskih festivala. Zapravo, to je reakcija na nepostojanje kvalitetnog prostora za prikazivanje nezavisnog filma. Početak će obilježiti revija filmova s prošlogodišnjeg filmskog festivala u Cannesu, a najavljene su još dvije nazvane Euro komedija i Veliki redatelji.
Prekosutra će na repertoaru biti: Samson i Delilah, ljubavna drama Warwicka Thorntona o dvoje tinejdžera koji žive u aboridžinskoj zajednici u australskoj pustinji, a izvan nje ne nailaze na razumijevanje. U petak će u sklopu CineFesta biti još tri nova filma: Tražeći Erica komedija Kena Loacha, zatim drama Policijski, pridjev te Priče iz zlatnog doba komedija koju potpisuju petorica redatelja. Svi koji ih ne stignu pogledati prvoga dana, moći će to učiniti nekog od narednih jer će se zadržati na repertoaru. Program CineFesta je samo u multipleksu CineStar Zagreb u Branimir centru. a projekcije će biti će u dvorani 1.
Autor:
Katarina Butković
[email protected]
Prošlog ljeta na terasi jednog kafića slušala sam otprilike ovakav razgovor: – Tako bih htjela živjeti vani, tu mi je bezveeeeze, dečko mi ne radi, htjela bih ići u Švedsku ili negdje drugdje, rekla je mlada žena. Slijedio je odgovor njenog poznanika: – Što već ne kreneš, ako misliš da je tako dobro. Ali zapamti što ću ti reći, ne teku ni tamo samo med i mlijeko.
Zašto ovo spominjem? Zato što sam se prije tri dana vratila iz Švedske “naoružana” informacijama i zato što sam se nebrojeno puta sjetila spomenutog dijaloga. A Zašto?
Moj poznanik Clas Andersson, informatičar i inovator, već mi se na početku požalio da njegova inovacija teško nalazi put ka tržištu, a da država i grad u tome puno ne pomažu. Čak nema nikakvih poticaja, premda je njegova inovacija za brzu montažu prozora, osvojila drugo mjesto u okrugu. To me je začudilo, jer naši inovatori imaju kakvu takvu podršku gradskih vlasti.
Potaknuta time htjela sam saznati je li Švedska uistinu obećana zemlja, kako se kod nas zna reći ili i njima zaškripi… Pitala sam ga mogu li se mladi lako zaposliti u Švedskoj, kako se nose s recesijom, osjećaju li još uvijek krizu koja ih je pogodila devedesetih, koliko plaćaju stanarinu, hranu, parkiranje, kako gospodare otpadom, kakva je zdravstvena, socijalna i stambena politika, kolike su plaće, kako čuvaju okoliš itd. Evo što je odgovorio.
-Teško se danas zaposliti u Švedskoj. Naši mladi odlaze u Norvešku koja je sada nama obećana zemlja, jer su Norvežani pronašli naftu i naglo se obogatili. Mogu proći samo neka zanimanja, ponajprije ako ste zdravstveni radnik.
Kriza devedesetih lagano se osjeća, a ova današnja za nijansu više. Priznaje da ima otpuštanja radnika, ali smatra da je recesija daleko veća u našem dijelu Europe. Socijalna politika također se promijenila i Švedska nije tako pružene ruke kao ranije. Dobro paze da se izbjegne već poznati sindrom: “Zašto bih radio, ako mi je socijalna pomoć veća od plaće”. Izbjeglice su najbolje prošle. To nam potvrđuje i Sarajka Alida koju srećemo u kiosku: – Imam stan i auto, dobru plaću i zato bih kad god se probudim najradije poljubila ovo tlo na kojem stojim.
Nije ni čudo. Ova već postarija žena prije rata je radila u pilani i krvavo zarađivala svoju mizernu plaću u mjestu pored Sarajeva.- Kako prolaze oni koji danas dođu, pitam. – Nikako, teško je srediti papire, kaže.
Kvadrat stana s režijama je 10 eura
Zdravstvo u Švedskoj dobro je riješeno. Plaćaju ga kroz poreze, a za posjete liječniku i dane provedene u bolnici plaćaju simboličan iznos. Prvi posjet specijalisti je 15 eura, a dan u bolnici košta pet eura.
Što se tiče stambene politike, plaća se mjesečno deset eura po kvadratu, bilo da je stan iznajmljen ili kupljen. Nazivaju to postotkom za zajednicu. U tu cijenu su uračunate sve komunalije osim struje. Stanovi i vikendice imaju enormne cijene. Osrednja vikendica na Baltiku košta 250 000 eura, stan, naravno, puno više.
Skupo neodvajanje otpada
I kada sam već počela sa cijenama, navest ću neke: za krivo parkiranje se plaća od 15 do 30 eura, a pauk miče samo ona vozila koja ometaju 
promet ili prilaz važnim ustanovama. Sat parkiranja košta tri do šest eura, za nevezanje u autu plaća se 60 eura, za ulazak u središte Stockholma, jedan do dva eura. Tisuću kilovata struje košta 150 eura, kubik vode jedan euro, litra benzina 1,3 eura, 500 eura zaštita patenta, 250 eura, godišnje, odvoz smeća. Ako netko ne odvaja otpad plati duplo, a odvaja se plastika, papir, tetrapak, baterije, metal, drvo, boce, ulje iz kućanstva. Ulje od pečenja se ulijeva u boce u kojima je i kupljeno i odlaže u posebne spremnike.
Voze se na benzin, i E 85, benzin koji ima 85 posto etanola, plin i biodizel. Metan za automobile dobivaju iz spaljenog otpada kojeg proizvede pročistač voda. Iz spalionice dobivaju energiju kojom griju pola grada. Odnos kremacija i ukopa je 50:50. Okoliš čuvaju vozeći se biciklima i spalionicama otpada u gotovo svakom gradu.
Kafenišu Bosanci, Arapi i Hrvati
Cijene hrane su više od naših. Cijena kruha je od 12 do 16 kuna, mesa oko 60 kuna, kava u kafiću je oko 20 kuna. Kad smo kod kave, kafići i terase su gotovo prazni. Redovito kafenišu Bosanci, Arapi i Hrvati. Šveđani tada još uvijek rade, a kada oko 18 sati dođu kući nije im ni do čega, a ponajmanje do trošenja novca. Oni svaku krunu čuvaju. Premda su im plaće daleko veće od naših (novinari imaju tri tisuće eura, prodavač 1,5 tisuća eura) oni se ne razbacuju. Njihova djece ne idu u pizzerije i McDonald’s kadgod se sjete, jer su ih odmalena naučili da se pizza može ispeći doma. Restorani, grčki, turski, kineski, tajlandski, također su poluprazni. Nemaju pekaru, mesnicu, tržnicu…
Bila sam željna friškog peciva, jer kruh im je narezan i zamotan u najlon, a rok trajanja ohoho…, friška šnicla također se smiješila iz Zagreba…Njihovo je meso zaleđeno.
Mogla bih još pisati, ali već je i ovo prešlo sve limite…Imaju više novca, duplo veći standard, ali mi ipak sretnije i opuštenije živimo. Eto zašto su mi padali na pamet dvoje poznanika s ljetne zagrebačke terase. Švedska ipak nije obećana zemlja…
Plesna predstava Ništa, MARMOT (Mala Autorska Radionica Međuodnosa Objektiva i Tijela), Irma Ormezo, Centar za kulturu Trešnjevka, 20 sati, ulaznica 30 kuna
Centar za kulturu Trešnjevka, Park Stara Trešnjevka 1, tel. 3695-457, http://www.cekate.hr/
“Mirno stajati teže je nego kretati se”, zapisao je Moshe Feldenkrais. I doista, baveći se trenucima u kojima se naizgled ne događa ništa, osjećala sam se kao kada sam prvi put zavirila kroz mikroskop i otkrila da toliko toga postoji, a čini se nevidljivim.
Ništa nije ništa, pogotovo kada traženje “ničega” postane zadatak za izvođače na sceni. U ovom projektu “ništa” je kvaliteta stanja tijela plesača iz kojega u svakom trenutku može nastati pokret, a kvalitetan i potentan je onaj pokret iz kojega se uvijek može vratiti u “nultu kvalitetu”, dotičući punoću, gustoću i napetost naizgled banalnog, ispražnjenog “ničega”.
– ‘Ništa’ je tek 62,5 posto ove plesne predstave, dok ostatak od 37,5 posto ne postoji, jer za toliko je ove godine MARMOT-u umanjen budžet,- poruka je autorice Irme Omerzo.
Koautorice pokreta i interpretatorice – Sonja Pregrad, Zrinka Šimičić i Zrinka Užbinec
Scenografija – Lara Badurina
Violončelist – Svebor Szekely
Ciklus Iz arhiva HTV-a, Muzej suvremene umjetnosti, Dvorana Gorgona, 19.30 sati
Muzej suvremene umjetnosti, Avenija Dubrovnik 17, tel. 6052-700, http://www.msu.hr
O Radovanu Ivšiću govorit će Seadeta Midžić, muzikologija i moderatorica ciklusa, Snježana Pintarić, ravnateljica MSU-a, Annie Le Brun, istaknuta francuska književnica i udovica Radovana Ivšića, prof. dr Mladen Machiedo te Ivan Picelj, njegov dugogodišnji prijatelj.
Film u produkciji MSU-a o Radovanu Ivšiću snimljen je u Parizu 2009. godine u njegovu stanu i na izložbi Jeana Benoita, te u Lugarnici, mjestu gdje je Ivšić preveo brojna važna djela francuske književnosti, navodi se na webu Muzeja suvremene umjetnosti. U filmu, između ostalih, govore i Antonie Gallimard, vlasnik ugledne izdavačke kuće Gallimard koja je tiskala mnoga Ivšićeva djela, Etienne-Alain Hubert, književni kritičar, Ivo Malec, skladatelj koji je uglazbio u Parizu mnoge njegove tekstove te Mirko Galić, hrvatski veleposlanik u Francuskoj. Velikog su se pjesnika, dramatičara, prevoditelja i intelektualca prisjetili i mnogi njegovi poznanici i prijatelji.
Radovan Ivšić umro je prošle godine u prosincu u osamdeset osmoj godini, u Parizu u koji je otišao 1954. da bi postao aktivnim sudionikom nadrealističkog pokreta.
