Autor:
Jozo Renić
[email protected]

Industrija nam bježi iz grada – jadaju se gradski oci – jer tvrtke ne vide šansu u Zagrebu. Radije će nešto ušićariti od prodaje lokacije u strogom centru, a pogone preseliti na što jeftinija područja. Kako se u tomu vide zagrebački radnici? Oko 300 tisuća zaposlenih u tvrtkama, oko 50 tisuća iz obrta te nekoliko stotina onih koji se smatraju poljoprivrednicima morat će se priviknuti na nestabilno tržište radnih mjesta.

– Industrija iseljavanjem iz Zagreba dugoročno gubi konkurentski potencijal – drži potpredsjednik Gospodarsko-socijalnog vijeća grada Zagreba Vladimir Ferdelji, tvrdeći da će tvrtke koje su u manjim mjestima, ostati bez vrijedne radne snage, jer se stručni kadrovi neće iseljavati iz grada tražeći posao.

“Stara” i “nova” škola

To je “stara škola” gledanja na gospodarstvo, rekli bi neki analitičari poput Borislava Škegre, jer se govori o “industriji” kao nečemu zastarjelom i apstraktnom, umjesto o podizanju probojnih, kvalitetnih malih tvrtki.

Iako Grad Zagreb popravlja uvjete za zadržavanje industrije, na primjer smanjivanjem komunalnih doprinosa, pitanje je može li ih se u tržišnim okolnostima spriječiti da odu u provinciju. A tko bi zadržao radništvo da ne pođe za većom plaćom prema Turopolju, Zelini ili Jasci. Štoviše, ondje bi se mogla očekivati i viša kvaliteta života, jeftinije komunalije, manji prirez, život u zelenilu, s vrtom…

U gradu posljednjih godina ni nemamo klasičnog radništva koje bi se tramvajem u pola šest vozilo prema svom poduzeću, a u dva sata napuštalo tvornički krug. Baš se ovih prvosvibanjskih dana neki sindikati prisjećaju metalaca koji su ostali bez posla gašenjem starih dobrih poduzeća poput Prvomajske, Tvornice posuđa Gorica, Jedinstva, Bratstva… i palili su svijeće na mjestima tih tvornica, što je simbolika svršetka jednog razdoblja.

I europske plaće, a ne samo europske cijene

Rekli bismo da više nije vrijeme za radnike, živi se sve teže jer europsko okruženje traži usklađivanje našeg Zakona o radu s njegovim, sve su manja radničkih prava, a dok se cijene hrane i komunalija usklađuju s europskima, za radničke plaće u Zagrebu europske činovnike nije briga.

Jedino što nam možda korisno stiže iz Europe jesu agencije koje posreduju u traženju novog posla. U Zagrebu ima i dosta stranih agencija za zapošljavanje, na primjer Trenkwalder, Adecco i Dekra, a kvaka je samo u tome da od budućeg poslodavca ne očekujete med i mlijeko.

Pitanja za vas?

Biste li promijeniti mjesto stanovanja samo da zadržite zaposlenje? Za čime najviše žalite kada je riječ o prošlim vremenima?

[poll id=”19″]