Autor:
Katarina Butković
[email protected]

Ribar sa zmijom, a ja s Pajom, svi na Jezuitskom trgu. Sjedimo na zidiću koji opasuje tu prelijepu skulpturu dok Zagreb miriše na lipe, a sa Strossa se čuju zvuci nekih budućih hitova. Čaša crnog u ruci i negdje oko ponoći potekla je priča.

– Znaš li da je u blizini bio Lapidarij? Nema ga više, a ni ja više nemam dvadeset. Uvijek sam sa sobom nosio gitaru i uvijek svirao. Išli smo i u klub Istra, jer su mi prijatelji s faksa bili iz Pule. A kad se sve pozatvara, uvijek je ostajala Gumica. Tamo se pred jutro moglo popiti zadnje piće, a onda, kad radni narod krene na posao, mi smo išli na spavanje.

Zlatko Petrović Pajo, kralj ulice, s nostalgijom s prisjećao osamdesetih i nije bilo teško zaključiti da mu je Zagreb tada bio ljepši nego danas.

– Ali, samo zato što sam tada bio mlad – kaže.

Današnji mu je Zagreb grad po mjeri čovjeka, grad koji je sačuvao svoje mikrokvartovske ljepote, grad koji ima najljepše parkove, Sljeme, jezera i ono nešto što se ne da opisati, a to su nevidljive niti koje nas za njega vežu. Kad je upoznao Hadžija, a to nije bilo teško, jer su stanovali u istom kvartu, Maksimiru, počela je svirka po svijetu. Vidio je Pariz, Amsterdam, Rim, Beč, Prag itd., ali ni s jednim gradom ne može usporediti Zagreb, jer gdje god da je bio, srce je ostalo tu, a emocije ne trpe usporedbe. Puno bi toga izmijenio u svome gradu kad bi mogao. Ne sviđa mu se što današnji investitori ne poštuju humani urbanizam. U Vrbanima, Španskom, Laništu niču zgrade jedna do druge, a između njih ni klupa ne može stati.

– Ako se zaklinjemo da su nam djeca svetinja i budućnost, zašto barem radi njih ne gradimo više igrališta i parkova? Zagreb se mora razvijati, ali ništa ne smije biti na štetu humanog načina življenja. Svaki kvart trebao bi imati škole, vrtiće, parkove, igrališta, knjižnice, domove kulture, da bi mladi naraštaji imali dovoljno sadržaja. Lijepo je da u grad dolaze novi ljudi jer je to svježa krv, ali neka grad odredi pravila. Nitko se ne treba ljutiti na Horvatinčića i njemu slične, nego na one koji su mu dali dozvole. On može urediti unutrašnjost starog kvarta, ali ne na štetu pješačke zone.

Pajinim venama teku ulica, svirka, glasovi cvjećarica koji se miješaju s njom, kočenje tramvaja. Bez svega toga ne bi mogao. Trg na kojem svira gotovo 20 godina njegovo je radno mjesto kao što su naše nekakav ured, bolnica ili trgovina. Bilo je na ulici svega – uvreda, pohvala, smijeha i suza. Jedno je sigurno, nikad nije odustao, nego je slijedio svoje snove. Njegovi sinovi sviraju gitaru i bubnjeve, pa su možda budući Kraljevi ulice, a možda i nisu, jer s djecom se nikada ne zna.

Već je kasno. Pajo se vraća na Stross, uz komentar da se sada u cijelom gradu može popiti piće pred zoru, a ne kao nekad samo u Gumici.