Kada bismo sportsku karijeru Mirele Šikoronje Ivančin trebali opisati u jednoj rečenici, najlakše bi bilo reći da je bila odlična stolnotenisačica i da je danas vrhunska trenerica, naročito kada je riječ o parasportu.

S parastolnotenisačicom Anđelom Mužinić Vincetić osvojila je niz svjetskih i olimpijskih odličja, a velika „točka na i“ bilo je pojedinačno zlato na Paraolimpijskim igrama u Parizu prošle godine. To zlato nije promijenilo puno u Mirelinom i Anđelinom životu, ali…

– Nije se puno toga promijenilo, ali mi je u jednom trenutku Anđela rekla „Mia, šta smo sada postale važne?“, i to me oduševilo. Ono što se promijenilo je to da su se u mnogočemu izjednačili olimpijci i paraolimpijci i to je velika stvar. Bilo je raznih dodjela i svečanosti, pa su čak i kulturnjaci kada su si dodjeljivali priznanja pozvali i olimpijce i paraolimpijce. Zapravo su sportaši sami sebe pogurali i izjednačili. Što se tiče mene, tu se nije baš puno promijenilo, ali mislim da je tu najveći problem što sam žena. Da neki muški trener ima ovoliko vrhunskih rezultata i medalja na najvećim natjecanjima, mislim da bi puno bolje kotirao. Ali kad si u struci i razgovaraš, primjerice, s Elkasevićem ili Bralićem, onda osjećaš da si „tu“ i imamo puno tema za razgovor i izmjenu iskustava, kaže Mirela Šikoronja Ivančin za web stranicu Hrvatskog olimpijskog odbora. 

Spomenuto Anđelino zlato je čak i za pomnije pratitelje paraolimpijaca i sporta uopće bilo velika senzacija, pa su nekoliko puta vrtjeli televizijsku snimku njezinog finalnog meča protiv Korejke Jiyu Yooni.

– Nama to nije bila senzacija jer smo mi 15 godina bile izrazito ambiciozne i vrijedne. Anđela je stvarno prava sportašica, a i ja sam sličan karakter, pa smo si već odavno postavile visoke ciljeve i korak po korak smo išle prema njima. S njezinim i mojim iskustvom nismo stavile u fokus niti medalje, niti postizanje nekog određenog rezultata jer sam tijekom godina uvjerila da je postavljanje takvih ciljeva kontraproduktivno. Išli smo, zato, za time da puno radimo i sve podredimo tom natjecanju, koje je za svakog sportaša vrh.

Kada je riječ o statusu i percepciji paraolimpijskog sporta Hrvatskoj, Mirela navodi dva suprotna primjera. 

– Negativno me šokirao jedan slučaj. Mislim da je jako puno ljudi u Hrvatskoj, zahvaljujući izravnom televizijskom prijenosu i dobrom terminu, gledalo Anđelino finale u Parizu. Bio je to prekrasan meč jer je, prije svega, bio kvalitetan. Ljudi koji nikad nisu gledali parasportaše su mislili „Ah, to se nekaj napikava“, no tu se stvarno igrao ozbiljan stolni tenis i bio je to vrlo napet meč s pozitivnim ishodom za nas i mnogi su bili istinski oduševljeni viđenim. Mislim da je to bila jedna od najvećih promocija parasporta u Hrvatskoj do sada. I onda se dogodi da HRT, koji je izravno prenosio taj meč, u svojem pregledu najvećih rezultata u 2024. godini ni ne spomene Paraolimpijske igre. To me baš jako šokiralo.

Postoji, dakako, i ljepša strana cijele priče?

– Mi smo našli svoje mjestom pod suncem. Paraolimpijci puno bolje stoje kada je riječ o percepciji sporta nego prije. Sve je počelo na Paraolimpijskim igrama u Londonu 2012. kada su Britanci potpuno izjednačili paraolimpijce s olimpijcima. Nama je u Hrvatskoj trebalo puno godina pomicanja granica, ali mislim da smo u tom statusu jako napredovali. U Zagrebu je napravljen uistinu veliki pomak. I glavna tajnica Sportskog saveza Suzana Šop je bila prisutna na polufinalu i finalu u Parizu i stvarno sam bila sretna kad mi je nakon toga rekla da joj je to bio najljepši sportski događaj koji je pratila.

Trenerski posao je tema o kojoj bi Mirela Šikoronja Ivančin mogla razgovarati danima. Primjerice o tome da je lakše biti sportaš nego trener.

– Kao sportaš si uvijek fokusiran samo na sebe, ne brineš ni o čemu, a o tebi se brinu svi drugi u sustavu, a trener je uz tebe i razmišlja o svemu o čemu ti ne moraš razmišljati. Trenerski posao, pak, ljudi općenito dovoljno ne cijene. Ti kao trener ne moraš biti samo stručnjak u svojem sportu, nego i psiholog i pedagog, prvenstveno ovo drugo. Uz obitelj i roditelje sportaša ti ga odgajaš i usmjeravaš tamo kamo treba.

O životu trenera u Hrvatskoj puno je toga rečeno i napisano. Kako, zapravo, žive treneri u Hrvatskoj?

– Kada bismo se vratili 15 godina unazad, rekla bih – nikako, katastrofa. Sustav neke mlade i perspektivne trenere nije pratio sve dok nisu ostvarili rezultat i ušli u neki od programa. Ja sam bila i vrhunska sportašica i završila fakultet, ali nisam mislila da sam trenerica nego sam bila svjesna toga da moram jako puno toga naučiti i steći puno iskustva da bih si mogla osigurati i financiranje. Danas sam jako zadovoljna sa svime, prvenstveno zato jer je parasport financijski izjednačen sa sportašima bez invaliditeta. Hrvatski olimpijski odbor i Hrvatski paraolimpijski odbor jedni druge prate u financiranju trenera i sportaša. Možda neke zemlje imaju puno veće financijske nagrade za osvajanje medalja, ali ja mogu reći da sam zadovoljna i vidim da je kod nas sve u uzlaznoj putanji.

Što mislite o statusu sporta u Hrvatskoj?

– Sport nam je općenito u problemu. Svi se volimo sakriti iza vrhunskih rezultata – rukometaša na Svjetskom prvenstvu, Zrinke Ljutić u Svjetskom kupu, Anđele na Paraolimpijskim igrama. No, mi smo još daleko od dobrih uvjeta jer nam je sportska infrastruktura tragična. Eto, Zagrebu od Univerzijade 1987. nije napravljeno ništa osim Arene. Kada, nadam se uskoro, riješimo problem infrastrukture, trebamo raditi na širenju baze sportaša i privlačenju djece u sport. Ovo zadnje je posebno velik izazov, zaključuje Mirela Šikoronja Ivančin.