Možda ste se prvi put upitali postoji li išta što nas čeka tamo s druge strane kada ste izgubili dragu osobu ili ljubimca. Možda ste se i prije toga pitali, ako ste se prepali zbog neke bolesti ili došli u određene godine. A moguće je da nije ništa vezano za to, već da vas jednostavno smrt fascinira, što nije čudno ni nenormalno, inspirirala je i fascinirala mnoge prije kao što to radi i danas. Jer, koliko god smo obasuti raznim informacijama, ili jednostavno religiozni, na kraju opet shvatimo da ne znamo ništa. i to nije nimalo ugodno.
Da bar znamo sto posto činjenično samo malo, samo neku sitnicu, nelagoda i strah bi se umanjili. Ili bar tako mislimo. Istina je da nam život ovdje može ponuditi mnogo toga, kao i da uživamo u tom materijalnom svijetu. Međutim, ovaj život često nudi također razne borbe, patnje, iskušenja, boli. I tada se pitamo zašto, tragamo za odgovorima na sve strane, tada vjerujemo u paranormalno.
Zašto sve to moramo prolaziti i trpjeti kad ćemo ionako umrijeti? Nagon za životom je jak, trpjet ćemo mnogo toga, ali ipak ne možemo zatvarati oči pred mnogobrojnim slučajevima kad ljudi izlaz potraže upravo u smrti. Većinom došavši u stanje kada iz svoje perspektive gledajući život ne može više ponuditi ništa. Koliko takvim činom kvare nekakav red i plan, ako oni uopće postoje? Hoće li i dalje patiti kao što kažu brojne religije ili će jednostavno zauvijek nestati i postojati samo u sjećanjima onih koji su ih voljeli i poznavali dok ne odu i oni? Ono što nazivamo dušom kažu da ne može umrijeti.
Osjetite li svoju dušu i što vam ona govori? Jeste li od onih koji razmišljaju na način da je duša proizvod mozga i kad on jednom prestane raditi, nestaje sve? Jesmo li kao kompjuteri koji se gase zajedno sa matičnom pločom ili ipak postoji u nama ta energija koja ne može nestati s ovim materijalnim tijelom? Trebala bi. Bilo bi fer. Kao što bi također bilo fer da postoji plan i da postoji red i da ne preživljavamo bez ikakvog smisla i razloga.
Takve misli stvaraju depresivne ljude. Pohlepne ljude. Ljude koji više ne mare. Ni za što i ni za koga. Nama je smisao prijeko potreban. Tako više uživamo i tako manje patimo. Isto kao kad imamo neki smisao u ovom, materijalnom svijetu, tako nam je općenito potreban taj viši smisao. Da, voljeli bi da nam se netko javi od tamo, samo da nam kaže da živi i dalje, u nekom drugom svijetu, u nekoj drugoj dimenziji, ali da je živ i da je sve u redu. Ali preostaje nam samo da vjerujemo da je zaista tako i da potražimo taj dio iznutra, dušu, svijest, energiju, koja će nam to potvrditi. Da potražimo riječi utjehe od nekoga tko vjeruje. I da prihvatimo da je smrt, kao i rođenje, dio procesa kojeg ne možemo izbjeći i da će ostati nepoznanica nam do samog kraja.
A do tada, jednostavno uzeti sve blagodati ovog svijeta, uživati u njima koliko god je moguće, patiti i nervirati se nastojati što manje i… samo se prepustiti onome što dolazi vjerujući da je za svako moguće dobro.
Autorica Biba
