Autor:
Katarina Butković
[email protected]

Nije samo veliki pjesnik i glazbenik, nego i čovjek velikog srca, rekla je Marija Rukavina na odluku Jasenka Houre da se odrekne autorskih naknada za izvođenje i izdavanje svojih pet najdražih pjesama: “Mojoj majci”, “Crno-bijeli svijet”, “S vremena na vrijeme”, “Heroji ulice” i [singlepic id=118 w=320 h=210 float=left]“Sretno dijete”, u razdoblju od 1. siječnja 2009. do 31. prosinca 2013. godine. Ta velika gesta, uza sve što nam je Jasenko, zajedno s Prljavcima, podario u posljednja tri desetljeća, bila je povod da s njime porazgovaramo u omiljenom mu restoranu Medvednica. Došao je iz Dubrave, poslije četvorosatne svirke, umoran i iscrpljen, pa je razgovor krenuo tek poslije nekoliko gutljaja kave.

Zašto baš Zaklada Ana Rukavina?

– Malo smo razgovarali u bendu i do odluke je došlo spontano.
Koliko je to više novca za Zakladu nije htio reći, ali njegov glavni motiv bio je pomoći ljudima, i još nešto.

– Stalno sam na kotačima i ne znam što me čeka, a ovaj oblik pomoći je meni najprimjereniji, jer ako mi se nešto dogodi, ovu humanu gestu nastavljaju moja djeca i tako ih na najbolji način učim kako da budu senzibilna prema ljudima oko sebe.

Jasenko Houra se rodio u Virovitici 3. lipnja 1960. Sa sedam godina dolazi živjeti u Zagreb, premda ga je poznavao i otprije, jer je posjećivao djeda. Kaže da Dubrava tada nije bila Zagreb, a Kvatrić je bio daleko. Baš takvu Dubravu je zavolio, a i danas mu je najdraži kvart. Iako živi na Trgu Francuske Republike, u Dubravi boravi više nego na svojoj adresi. I danas, kao i prije 30 godina, Prljavci sviraju u unajmljenoj garaži, samo modernije opremljenoj. Sviraju jednako uporno i predano kao i kad su bili 17-godišnjaci, jer Jajo tvrdi da nema uspjeha bez mukotrpnog rada.

Što mislite o mladim glazbenicima?

– Današnjoj djeci bit će lakše izići u svijet sa svojom glazbom ako poznaju jezik, a ako ne, bit će im teže, jer su ovi prostori premaleni za sve koji se vide na glazbenom nebu. Opstat će samo uporni. Ovdje su glazbenici psi koji nemaju status kao neki, a na meti su raznih “bauštelaca” koji imaju želju okrznuti se o nas. Mi smo generacija kojoj je Zagreb bio san,  za razliku od onih koji su u Zagreb došli iz nužde.

S djecom radim jedan na jedan
Jasenko Houra ima sina i dvije kćeri, od 16, 15 i 11 godina. – Svi su različiti i zato s njima radim jedan na jedan – kaže. – Sad kad su u pubertetu, malo je zajedničkih izlazaka, jer su na redu izlasci s prijateljima. Vole slikati, baviti se sportom, a ni glazba im nije daleka, jer im je majka glazbeni pedagog. No, mi ne utječemo na njihov izbor, sami će izabrati čime će se baviti.

Što u Zagrebu volite, a što vam smeta, kakav je u odnosu na druge gradove?

– Svačega sam se nagledao po drugim gradovima. Sretan sam što je Zagreb u posljednjih deset godina vidno napredovao, ali mi se čini da smo baš zato ostali bez centra grada, jer se stvaraju novi centri.
Bez obzira na to, stara jezgra ostaje naš ponos. Da bi nam bilo ugodnije živjeti, trebali bismo se odreći globalne politike, jer ćemo se u tome izgubiti. Potrebno je više gledati prostor u kojem živimo: je li park u koji vodimo djecu dovoljno dobar, ima li naselje dovoljno zelenila, je li to mjesto  humanog življenja itd.