Fantastična večer u Maksimiru! Svatko tko je bio jučer na utakmici s oduševljenjem i velikim osmijehom na licu otišao je sa stadiona. Da se sprema još jedna posebna maksimirska večer moglo se osjetiti pri samom dolasku na stadion – atmosfera u zraku jednostavno je bila odlična i to se moglo osjetiti na svakom koraku.
Sve puno raspjevanih skupina, što onih starijih, što mlađih klinaca, roditelja s djecom, starih frendova koji su skupa išli zajedno na tekmu prije 100 godina, a sad vode svoje klince na taj Maksimir o kojem su im pričali da je bio prepun, da takvog navijanja od prve do zadnje minute nije bilo nigdje u Europi. I to je, vjerujem najveća pobjeda Hrvatske, ne samo rasprodan Maksimir nego ta sjajna atmosfera koja se mogla osjetiti. No Maksimir je bio rasprodan i tjedan dana ranije, na utakmici Dinamo – Spartak Trnava. Doduše nije bilo toliko navijača, no to je samo zato što je tribina Sjever bila zatvorena, a Jug je bio rezerviran isključivo za domaće rezultate. Atmosfera je bila odlična i na toj utakmici unatoč groznoj magli kroz koju se mogla vidjeti samo strana igrališta na kojoj ste bili, kad bi pao gol mnogi su shvatili tek nakon što se pojavilo na semaforu, što se pogotovo komično moglo vidjeti kod gola Spartaka tj. kad su i njihovi navijači tek nakon objave rezultata na semaforu shvatili da su njihovi zabili gol. I tu se vraćamo na ono što je najveća pobjeda jučerašnje utakmice ali i Dinamove tjedan dana ranije – sjajna atmosfera na stadionu, ljudi koji su željni dobrog nogometa, bodrenja svoje momčadi i jednostavno druženja i navijanja.
Kada razmislimo malo, kako i zašto je došlo do toga, nije teško zaključiti. Povijesni uspjeh reprezentacije na Svjetskom prvenstvu i Dinama u Europskoj ligi veliki je razlog tome, ali budimo realni, nije jedini. Euforija kako brzo raste, tako brzo i pada. U Rijeci na Rujevici, dok je euforija još bila praktički na vrhuncu, stadion s nešto više od 8000 mjesta nije bio rasprodan. Naravno da se ne može uspoređivati snaga i atraktivnost protivnika Španjolske i Jordana, kao ni to da je ovo natjecateljska utakmica a ono prijateljska ali dojam je ipak da nije sve u euforiji samo. Nakon debakla u prvoj utakmici Lige Nacija protiv Španjolske u gostima i velikog poraza gdje je ta euforija udarila u zid, došla je utakmica s Engleskom pred praznim tribinama i ne tako dobra partija Hrvatske ali osvojen, tek sada vidimo koliko vrijedan bod. Što znači da euforije jučer u Maksimiru, do drugog gola Jedvaja i fantastične pobjede nije bilo. A Maksimir svejedno pun i da, reći ću još jednom, drugi put u tjedan dana. Dakle osim fantastičnih rezultata, veliki razlog tome je i činjenica da je Zdravko Mamić u izbjeglištvu, te da ga nema u HNS-u i Dinamu – naravno barem fizički.
Zagreb je već dugo bio pod jednim ogromnim teretom Mamića i toga se napokon riješio. Nema više tog omraženog lika čije su prekrižene glave na svakom koraku u Zagrebu i kome su se pjevale razno razne uvredljive pjesme ali koji je to sam i isprovocirao, koji je bez problema ispsovao novinare i bilo koga tko se usudi upitati ga za sumnjive radnje, tog masterminda hrvatskog nogometa kako ga mnogi nazivaju i koji je, htjeli neki to priznati ili ne, imao svojih dobrih poteza jer ipak su rezultati ovdje unatoč očajnim uvjetima i infrastrukturi – da još ću se i toga dotaknuti. Znači sigurno je imao on i svojih dobrih strana ali isto tako činjenica je da kad se on maknuo tj. kad je pobjegao pred hrvatskim pravosuđem (iako se kune u domoljublje) rezultati su stigli, rezultati o kojima smo toliko dugo sanjali. Njegovi najveći zagovornici će opet reći da je to slučajno ali ja ne vjerujem u slučajnosti, a pogotovo ne takve slučajnosti da u prvoj godini njegova bijega i Hrvatska i Dinamo su napravili povijesni rezultat. Rekao sam kako je ta sjajna atmosfera najveća pobjeda, atmosfera koja napokon ne nosi negativnosti nego ljudi dolaze na stadion se veseliti, družiti, nešto pojesti i popiti i naravno navijati.
Ovdje bi se za kraj dotaknuo još jedne stvari koja je krucijalna ako se želi nastaviti ovdje gdje jesmo, u pozitivnoj atmosferi s dobrim rezultatima. Infrastruktura je očajna i to svatko već zna ali svi stalno prebacuju lopticu kao neki vrući krumpir, a nema nikog da se stvarno s time uhvati u koštac. Jučer za tu sjajnu atmosferu je odgovorna i klima, tj. temperatura koja je za studeni prilično visoka pa su ljudi se ipak mogli zagrijati s malo pjevanja i pokojim pićem. Zagreb je pokazao da može puniti stadion od 30-ak i više tisuća mjesta, čak i dva puta u tjedan dana, jučer je na Maksimiru bilo po službenoj brojci 33018 ljudi. Lijepa brojka koju ako hoćemo da se ponavlja, moramo dobiti novi stadion, pardon izgraditi novi stadion jer nam ga nitko neće niti bi trebao dati. Stadion s čijih tribina vam ne treba dalekozor, na kojem posjećenost neće ovisiti o kiši i snijegu, gdje ljudi koji dolaze s djecom se ne moraju bojati hoće li im se djeca razboljeti i dobiti upalu pluća ili hoće li morati na bolovanje jer su samo htjeli bodriti svoj klub/reprezentaciju unatoč vremenskim uvjetima. Iduća utakmica je u Londonu na Wembleyu, hramu nogometa ,kako ga zovu, pa se nadamo da će ići netko iz Grada Zagreba, Vlade RH, HNS-a i Dinama – budimo realni sigurno hoće, pa neka pogledaju taj čuveni stadion kao i druge, jer ih London ima barem 5 o kakvima mi možemo samo sanjati. A gdje je tek ostatak Engleske, četvrte reprezentacije Svijeta dok je Hrvatska druga bez ijednog adekvatnog stadiona ali s najboljim navijačima koji je nose do pobjede kad se ujedine i zajednički zagrme HRVATSKA!
Autor Lovro Radeljak
