Autor:
Zvonimir Milčec
Moj stari znanac i kolega, umirovljeni novinar Mladen Paver, koji se godinama bavi povijesnom antroponimijom, upravo je izdal knjigu “Pred zagonetkom obiteljskog stabla” (supotpisnik Goran Gledec). Svojedobno je taj naš pasionirani istražitelj porijekla prezimena i obiteljskih korijena i meni ponudil svoje znanje i bogato iskustvo. Ali, naravno, nisam očekival da mi dozna zašto se prezivam baš tak kak me danas znate. I kak je i od čega nastalo moje prezime, a kaj je za neka prezimena, koja nose korijen, recimo, u zanatima, lako moguće. To su, na primjer, Kovači, koji su vrlo često prezime i kod nas i u svijetu. Slijedom zanata najčešća su i najstarija prezimena, a uz Kovače, Kovačiće ili Kovačeviće to su Mlinari, tj. Mlinarići, pa Lončari, tj. Lončarci, Lončarići itd.
U rudarenju po dokumentima Paver je otkril da se prezimena počinju formirati u 15. stoljeću, dok je prije za identitet služilo samo ime, recimo “Ivan iz Dubrave”. Masovnije se ljudi na ovim prostorima obiteljskim prezimenima obilježavaju od 16. stoljeća, a od sredine 17. u crkvenim se matičnim knjigama mogu pratiti trajna nasljedna prezimena. One su najbogatiji izvori za slaganje kockica, tj. grananje porodičnih stabala, čime se Mladen Paver obilno služi. U njima je i objašnjenje za moje malo razočaranje, kad mi je svojedobno kolega Paver velikodušno izradil moje obiteljsko stablo, našavši na Gornjem Bukovcu prvog mojeg Milčeca tek 1804., iako živim u uvjerenju da su Milčeci, kao i Fagači, Jagunci, Miheci, Konteki, Pavlinci, Jupari itd. odnavek tu. S tim se obojica slažemo, jer su za vrijeme potresa 1880. crkvene knjige iz naše župne crkve u Remetama tko zna kamo premještene i tu se, na moju žalost, svaki trag gubi.
