Autor:
Deja Koren (PET+)
Ušli smo i u taj dio godine u kojem većina nas poput djece skače od veselja na prve pahulje snijega i s neopisivom toplinom u srcu beskrajno dugo sluša Božićne pjesme.
I dok u takvim malim radostima nema ničeg lošeg, nažalost, uz ovaj lijepi period veže se i nešto ne baš toliko lijepo-ekscesivno trošenje novca. I to ne samo za Božić, već i za Novu godinu, tako da u periodu od 7 dana potrošimo više nego u cijelom jednom mjesecu. Taj opojni miris konzumerizma obuzme nas već početkom prosinca i pusti tek tamo oko sredine siječnja kad na naplatu dođu sve one preispeglane kartice i posuđeni novci od svih prijatelja i najšire rodbine.
Čini se kako je unazad 10-tak godina od presudne važnosti postalo kupiti pravi poklon mami, bratu, dečkovom tati, susjedi i kolegicama na poslu, jer što će oni misliti o meni ako ne kupim baš pravu nijansu sjenila, baš taj novi parfem ili komplet rukavica i šala po zadnjoj modi?! Zapravo, možda će na prvi pogled biti pomalo razočarani, ali nakon par dana neće se toga ni sjećati. Kao što se neće ni sjećati ni da smo pogodili ono što su željeli, jer je svatko od nas toliko zatrpan stvarima da na rijetko kojem poklonu možemo biti trajno zahvalni i trajno sretni što smo ga dobili. Rijetko kojem materijalnom. No, oni iskustveni pokloni nekako su trajnijeg okusa i njihov miris ne izblijedi nakon 2 sata, što nije slučaj sa parfemima za više stotina kuna (a da i ne spominjem da traju 3 mjeseca i onda opet treba kupiti novi).
Lijepi i jedinstveni trenuci su kao perpetuum mobile-uvijek će u nama buditi lijepa sjećanja i neće trebati naknadno punjenje. Ne želim biti licemjerna i reći kako ja ove godine neću nikome ništa pokloniti, jer hoću i već imam cijelu listu toga što ću pokloniti. No, moja lista se ove godine razlikuje od onih lista proteklih godina po tome što ću pokloniti manje materijalnih poklona, a lijepih trenutaka. Odlučila sam s bakom ići kupovati sastojke za kolače i pomagati joj oko pečenja, odlučila sam sa sestrom provesti cijeli dan u krevetu gledajući sve nastavke „Sam u kući“ i čitajući knjige, odlučila sam Novu godinu dočekati s najbližim prijateljima u jednoj staroj, trošnoj, ali toploj kućici, igrajući Pictionary i pijući home-made čokoladni liker. I veselim se svakom od tih trenutaka više nego bilo kojem poklonu. Svaki od tih trenutaka grijat će mi srce dokle god ono bude tuklo, dok će mi knjiga biti zanimljiva sve dok je ne pročitam.
Probajte se sjetiti dočeka Nove godine prije 5 godina. Vjerojatno ćete se sjetiti s kim ste slavili i nekih ključnih događaja, ali rijetko tko će se sjetiti što je imao na sebi i kako su drugi bili obučeni. Kad ćete ove godine izbezumljeno lutati po dućanima u potrazi za savršenom haljinom i cipelama za tu jednu noć u godini, zapitajte se to isto i vrlo je izgledno da će vas proći volja za kupovinom, a i par stotinjak kuna ekstra je lijepo imati u novčaniku.
I da budem jasna, nije uopće stvar u novcu i recesiji, već u tome da smo zaboravili kako istinski vrijedne stvari u životu nisu u obliku šarenih artikala. Umjesto da mu kupujete sat ili vestu, dogovorite s dečkom tematsku večer i slušajte jazz, jer sat ionako ima na mobitelu, a nije niti gol niti bos. Umjesto da joj kupujete torbicu za 500 kn, rađe s mamom otiđite u kino i poslije prošećite Trgom, jer torbicu vjerojatno već ima. Umjesto da se tjedan dana pripremate kako bi za doček izgledale senzacionalno, potrudite se da budete u krugu ljudi u kojem ćete se i vi i oni osjećati senzacionalno čak i u staroj trenirci. I dok izgledati ili kupiti dobro nije uopće loše, činiti dobro je neopisivo bolje.
