Bartol se rodio 18. srpnja, 2006. kao potpuno zdravo, veselo i nasmijano dijete, a nakon godinu i pol došao je dan koji je promijenio sve u njemu i njegovoj okolini. Bartol je dobio svog životnog suputnika zvanog dijabetes melitus tip 1.
‘Dan prije dijagnoze uvidjela sam da moje dijete nije baš kao svaki dan – veseo i nasmijan, izgledao je pomalo umoran i pospan, gubio apetit i bio strahovito žedan pa sam ga odvela kod njegove pedijatrice na pregled kako bi mi pomogla da otklonim milijun pitanja u tome trenutku. Brzo smo se vratili kući sa savjetom da mirujemo i da pijemo što više tekućine, da je to sigurno posljedica prelazne viroze od njegove seke koja je imala tih dana. Međutim sutradan jednostavno to nisam mogla prihvatiti jer je Bartol vidno smršavio i omlohavio kao da ga je nešto pojelo u 24 sata.’, ispričala nam je Branka Kardum, Bartolova majka kako su se prvi put susreli sa šećernom bolesti u male bebe.
Iako su joj u onome trenu najmiliji govorili da se smiri i da će sve biti u redu majčinski instinkt govorio joj je da se radi o dijabetesu.’Tada je Bartol nosio pelene i toga dana sam mu promijenila 9 pelena i zaključila kako sve što uđe na usta izađe u pelenu. ‘O moj Bože, daj nam snage’, bile su moje riječi onog trena kad sam ga vidjela u krevetu i dok me je jedva gledao, jedva otvorenih očiju, s pogledom mama pomozi mi. Tog časa sam otišla u wc i pogledala sebe u ogledalo sa suzama u očima koje su padale i padale kao kapi kiše.’, kaže Branka koja je skupila hrabrosti, navukla osmijeh na lice i pokušala što smirenije objasniti svome suprugu, koji također boluje od šećerne bolesti, o čemu se radi.S obzirom na to da su doma već imali aparat koji mjeri šećer, odmah su mu ga krenuli izmjeriti, no kada se zvuk na aparatu oglasio, shvatili su da ima previsok šećer za mjerenje. Taj zvuk je bio toliko jak da su se pogledali u šoku i dok je tata izgovorio ‘Nemamo što čekati, idemo na hitnu!’ već su bili u autu.
‘Stigli smo na hitni prijem bolnice Rebro i ja kažem sestri: Molim vas da ne čekamo jer mali je dobio dijabetes. – Kaže sestra: Mama polako, nemojte odmah misliti na najgore! A ja od šoka velim: ‘Ima puno goreg od dijabetesa!’, i nasmijem se sa suzama u očima.’, rekla je tada Bartolova majka, koja ga je brzo nakon držala u naručju dok su mu izmjerili šećer koji mu je bio čak 52.Toga trena sve je bilo hitno i Bartol je odvezen na odjel, a njegova je obitelj još jednom skupila hrabrosti i pripremila se za nove izazove i učenje.
‘Rekli su pisat ćete test i kad položite idete kući sa sinom u novi život. Ja sam učila dok je Bartol upoznavao nove prijatelje i uveseljavao sebe i sve oko sebe, u toj divnoj bolnici. Suze su nestale i osmijeh se vratio na naša lica. Mi smo se bockali iglicama i pjevali: ‘Boc boc iglicama, ne diraj me ručicama, bode, bode jež bit će suza bjež’!’, sve nam je bilo upleteno u jednu veselu igru s injekcijama i inzulinom te hranom i svim sto nas okružuje u toj bolnici. Bilo nam je teško uvest sve te nove trenutke, ali nismo se dali pokolebati, a nismo niti imali izbora.’ priznala je Branka koja naglašava da je lijek za dijabetes, osim inzulina, zdrava prehrana (puna raznih namirnica,voća i povrća, sa što većim unosom proteina i malo masnoća te što manje ugljikohidrata je neophodna) i fizička aktivnost koje u Bartolovom životu ne nedostaje.
‘Matematika je nužna za dobru kontrolu bolesti i onaj instinkt svakog dijabetičara koji mora osluškivati svoj organizam najbolje što može. Tako da se naši dani svode na plus i minus svega navedenoga.’, priča nam Branka koja kaže da Bartolov dan počinje u 7 sati i to obavezno s mjerenjem šećera, nakon toga doručkom i odlaskom u školu.‘Bartol se pika do desetak puta dnevno putem pikalice kojom se bocne u jagodicu prstića i mjeri si šećer kako bi mogao svoj dan preživjeti sa sigurnošću od hipo i hiper koma. Pohađa osnovnu školu A.G. Matoš i svakodnevno trenira Nogomet u nogometnoj skoli Devetka. Nakon škole ima trening nogometa za koji on jednostavno živi i raduje mu je vise od ičega.Trening završi i poslije toga večera i kratko se igra sa sekom i mamom, tatom i drugim prijateljima i rodbinom.’, u svome životu poštuje red, rad i disciplinu, jer bez toga teško ide, kažu, kao i bez potpore prijatelja i učiteljica jer Bartol u školi mora jesti i pod satom. Njegova bolest tjera ga da još više pomiče granice, a u tome mu pomažu i njegovi roditelji.
‘Nedavno smo pomakli granicu da i on može prespavati kod svog best frenda što je svima bio težak trenutak. Od toga da smo ja i mama od prijatelja bile više budne i na telefonu kroz noć do toga da Bartol nije mogao spavati od uzbuđenja jer je njegova želja bila ispunjena. Hvala mojoj Vesni koja je hrabro prihvatila i žrtvovala se za njih dva frenda.To su male stvari koje nama cine velika djela. Sretna sam sto ima jako puno dobrih ljudi na ovome svijetu’, kaže Branka koja je prijašnjih godina uložila svu energiju kako bi ga ohrabrila i naučila kako se nositi s takvom bolešću. Bartol je vrlo rano ozbiljno shvatio svoju bolest i postao samostalan u kontroli svog stanja, od treće godine sam sebi mjeri šećer.
‘On i tata imaju svaki svoj dijabetes sto im je međusobno od velike pomoći i jednom i drugom.Jako uče međusobno i to odrastanje obostrano je jako pomoglo Bartolu da prihvati život s dijabetesom bez ikakvih teških posljedica sto emotivnih sto psiholoških. Znaju se i igrati sa svojom bolešću na način- ajmo vidjeti čiji će šećer biti bolji.Tako da imamo puno igre i jako malo onih teških trenutaka. Zapravo trudimo se da ih nemamo jer život je jedan i živimo ga s osmjehom na licu.’, kaže Bartolova majka koji se uz sav oprez par puta našao u situaciji opasnoj po život.
‘Bilo je tu i šećera 0.7 dok smo bili u vrtiću i prošli smo bez kome. No bio je i 1.6 kad smo se izvukli u zadnji čas bez one potpune kome, kome bez svijesti, ali tijelo je davalo signale i uspjeli smo i to preživjeti i nastaviti svakodnevni život, Bogu dragom hvala.’Njegovi učitelji i treneri pročitali su dobile edukacijsku knjigu o šećernoj bolesti prof.dr.Dumića, a i njegovi prijatelji upoznati su s time kada treba jesti i kada primiti inzulin.
‘Najdivnije sto toliko ima prijatelja koji jako brinu oko njega i pomažu mu tako da brinu što smije i što ne smije jesti. Djeca u školu čak nose i slatkiše koji su prilagođeni dijabetičarima i te divne geste malih su neprocjenjive.’, kaže Branka koja mora biti čvrsta ruka i u situacijama koje su običnom promatraču ili djetetu teško shvatljive.
‘Jednog dana smo mi bili na plaži i Bartol je želio sladoled. Tada ga baš nije smio jesti jer je šećer bio visok i ja onako povisim malo ton i ne i ne i ne može.On je imao tada 4 godine.U jednom trenu me gledaju ljudi okolo u čudu sto ne dam djetetu sladoled a on vrišti i place kao svako dijete koje se bori za slaju u ljetnim danima.Taj čas pored mene se stvori majka male Petre koja isto ima dijabetes i može sladoled. Zašto? E zato što Petra ima inzulinsku pumpu, a Bartol ti si na penkali i tebe mama bocka. Bila je to rečenica koja mi je slomila srce i stvorila novi cilj u jednom trenu.’, priznala nam je Branka koja prati tehnološka dostignuća vezana uz šećernu bolest, no s obzirom na to da je prvih godina Bartolov šećer bio varirajući bili su na listi za pumu koja bi mu trebala olakšati život.I napokon je došao dan kad su nas pozvali da ugradimo to čudo od tehnologije koje nam je opet promijenilo život. Totalno smo zdravi, rekla bi i život s inzulinskom pumpom je, za nas, novi život. Mi sad možemo puno više nego prije!.’ ispričala nam je Branka koja za novootkrivene bebe i djecu dijabetičare te njihove roditelje ima jednostavan savjet: ‘Vjerujte u sebe i svoje mališane. Učite matematiku i računajte. Isplačite se kad vam dođe knedla u grlu i obrišite suze jer oni i vi ipak imate život. Život je jedan i jako vrijedan. Živite ga s osmjehom na licu. Volite se, ljubite i grlite – tu vam je snaga vaša. Molite jedni za druge jer sve što molite bit će vam dato. Nema predaje!’
