Zanimljive ljude sretneš i u Konzumu! Tako smo mi Krešimira Golubića upoznali na prezentaciji koja ponajmanje ima veze s grafitima.
Za sebe kaže da je Graffiti Art aktivist i crtač, aktivan od 1992.godine.
Krešo, otkud ljubav prema grafitima? Kako si shvatio da si talentiran? Kada i kako si počeo?
Još sredinom 80-tih kada su se u američkim filmovima počeli pojavljivati graffiti, pa dolaskom sve raširenijeg HipHopa iBreakdancea u Zagrebu, nekako su mi graffiti zapeli za oko, a sprej kao medij mi je bio posebno interesantan…
Obilaziti pothodnik ispred Zagrebačkog Velesajma ili novozagrebačke zidove mi je bio posebni gušt… Iako nisam bio dio tog prvog vala zagrebačkih writera ( graffitera), 1987. sam prvi puta uhvatio sprej i krenuo oslikavati jedan zid… No, prave stvari su tek krenule 1991.na 1992. nakon mog posjeta Berlinu…
Čujemo, radiš na zanimljivim projektima vezanim za zagrebačke škole. Možeš nam objasniti o čemu se radi?
Da, krenuo sam s predavanjem u OŠ Ivan Goran Kovačić na temu graffita kao umjetnosti, a ne vandalizma, a trenutno sam u razgovorima i s još par škola… Mislim da klincima treba objasniti da ima fora graffita, koje javnost neće percipirati kao vandalizam i da se mogu izražavati i na takav način, a ne samo besmislenim šaranjem po fasadi… Nastavno na predavanje, s kolegom sam oslikao jedan zid škole…
Što stvarno misliš o polupismenim natpisima koji vrebaju sa zagrebačkih fasada?
Upravo to… da su polupismeni… Zato trebamo djecu opismeniti…
Umjetnost ili vandalizam?
Umjetnost prije svega… Ne samo u graffitima, već i u životu općenito.
Razmišljaš li o edukaciji mlađih generacija?
Da, naravno, ne samo kroz predavanja. S vremena na vrijeme, osim što nacrtam poklon graffiti platno za klince svojih frendova, počeo sam držati i rođendanske graffiti radionice za tinejdžere za koje baš i nema nekih posebnih ponuda proslava rođendana… Ideja je opet bila u edukaciji klinaca, ali i ponuditi nešto što bi bilo bitno drugačije u ponudi organiziranja dječjih rođendana.
