Dobra voda je izvedbena instalacija u ukupnom trajanju od dva sata, a čine ju zvučna instalacija (Didier Douet), plesna izvedba (koreografija: Zrinka Šimičić Mihanović; izvedba: Viktoria Bubalo, Zvonimir Kvesić, Ariana Prpić) i prostorna instalacija (Marina Bauer).
Ova najnovija produkcija Multimedijalne kolibe, nastala u suradnji s Nastavničkim odsjekom Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, bit će izvedena 17. i 18. listopada 2020. u vremenu od 12.00 do 14.00 sati u prostorima Akademije likovnih umjetnosti na zagrebačkom Jabukovcu.
Dobra voda je nova etapa odnosno treća epizoda serije radova Što nastaje?. Radovi u ovoj seriji bave se istraživanjem pokreta kao temelja našeg spoznavanja svijeta te uspostavljanja odnosa, međusobne povezanosti i povezanosti s okolišem čiji smo dio. Serija nastaje i redefinira se kroz susret različitih medija, autorskih poetika, kao i kroz susret izvođača i gledatelja, otvarajući prostor između sudionika, prostor između događaja, prostor slušanja, oklijevanja i mogućnosti.
Prva epizoda serije izvedbeni je susret Što nastaje? (Antisezona / MSU, Zagreb, svibanj 2019.), a druga izvedbena instalacija Izvedba koja se dira (Nastavnički odsjek ALU, Zagreb, rujan 2019.) Obje epizode realizirane su kroz suradnju plesne umjetnice Zrinke Šimičić Mihanović i vizualne umjetnice Marine Bauer. Dobra voda njihov je nastavak, kojem se pridružio i francuski glazbenik Didier Douet.
Putovanje Dobrom vodom kroz prostore Likovne akademije na Jabukovcu započinje zvučnom instalacijom skladatelja Didiera Doueta koja oglazbljuje zvukove zgrade. Prostor zgrade nastavlja vibrirati i bez ljudske prisutnosti kroz vlastito disanje koje uključuje i rezonancu vanjskih događaja, a njegov zvuk poziva na otvaranje akustičke percepcije posjetitelja. Rad se nastavlja plesnom izvedbom u akt-sali u koreografiji Zrinke Šimičić Mihanović koju izvode plesači/ce Viktoria Bubalo, Zvonimir Kvesić i Ariana Prpić. Iako koreografski, ovaj rad ima i naglašeni likovni aspekt.
Zgužvane papirnate trake snažnog asocijativnog potencijala, u manjim i većim volumenima gomilaju se i rasipaju tijekom izvedbe, postajući medij u koji tijela uranjaju i iz kojeg izranjaju. Apstraktne forme i zvuk, koji nastaje kao posljedica
kretanja, na trenutke poprimaju narativne i simboličke konotacije, koje se već idućeg trena rastaču u transformirajući kontinuum. Procesi dijeljenja, diferencijacije, transformacije, migracije… jednako su oblikovali i oblikuju individualno tijelo svakoga od nas, od začeća do danas, kao i kolektivno tijelo / društvo kojeg smo dio, kojem svjedočimo, koje stvaramo…
Može li iskustvo tijela, koje dijelimo, biti polazište za revidiranje uspostavljenih obrazaca rada, hijerarhije i moći?
Instalacija se nastavlja prostornom intervencijom Marine Bauer usmjerenom na taktilnu i kinestetičku percepciju koja nas suočava s odbačenim predmetima i ostacima korištenih i istrošenih materijala. Prostorna situacija koja nastaje navodi posjetitelje na pokretanje, ali istovremeno im otežava i gotovo onemogućuje prolaz.
