ilustracijaAjme, ima ih k’o na traci. Cijele godine se nisam odmorila, ali to nije ništa naspram ovih dana kada ih spremam za popravne – počela je svoju nesvakidašnju priču profesorica Maja s Maksimira koja cijeli život podučava đake, a nikada nije prekoračila prag zbornice. Kad je diplomirala matematiku i fiziku mislila je kako će se zaposliti u nekoj školi i biti jedna u nizu plaćom nezadovoljnih profesorica, jedna u nizu kojoj će pokoji otac zaprijetiti zbog sinovljeve jedinice ili pak donijeti mito u zavežljaju.

Nije se dogodilo ništa od toga. Dok je tražila posao odlučila je podučavati đake. Od usta do usta i bilo ih je već previše. Svi su pričali da ima jedna profesorica koja voli đake kao svoju djecu, jer vlastite nažalost nema, da ima puno dvorište mačaka i živi u najljepšem dijelu Zagreba, uz maksimirsku šumu. Počeli su joj dolaziti iz obližnjih osnovnih i srednjih škola, a potom i šire. I ona je išla k njima, kako se dogovore. I tako dvadesetak godina.

Ima takvih profesora još, ali Maja je posebna, jer je djeca vole i povjeravaju joj se više nego vlastitim roditeljima. Tako je na čudan način nastala prosjeka na kojoj su Maja i đaci licem u lice.

Pa što kaže o današnjoj mladeži?

– Ima svega, ali na sreću više je dobre djece, a i ona koja se na prvi pogled ne čine dobrima, nisu zato kriva. Često roditelji nesvjesno griješe, bilo da su zaštitnički raspoloženi, bilo da su prestrogi. Niti jedna krajnost nije dobra.

– Sjećam se jedne Tamare koja je htjela ići na instrukcije iz matematike, ali nije imala podršku roditelja. Nisu joj htjeli dati novce, premda su bili dobrostojeći. Odlučila sam joj dati besplatne sate. To je čula baka i naravno omiljenoj unuci platila sve zaostatke.

Drugi slučaj je gdje je učenica učila u nemogućim uvjetima. Zajedno s ocem strpljivo je njegovala nepokretnu baku i majku. Iduće godine umro je otac i sav teret je pao na nju i to pred kraj školske godine. Nasreću, došla je teta iz Australije i preuzela obveze na sebe.

Nailazila sam i na đake koji su me umjesto u sobu uvodili u “svinjac”. Sve je bilo razbacano, neuredno. Rekla sam im da ne želim ući u takvu sobu i da ću pričekati dok spreme. Ivan je bio jedan od onih nije htio spremiti i ja sam otišla. Drugo jutro se ispričao i pozvao me u sobu koja je bila kao apoteka. Danas je liječnik i često me nazove i kaže kako sam ga naučila ne samo spremanju sobe, već i životu. Od tada je shvatio da mora sam brinuti o sebi, da mama i tata ne žive vječno.

Ljeti je Maja znala otići u rodnu Liku i tamo su je već čekali “pacijenti”, kako u šali kaže. Podučavala je fiziku studenticu koja je nekoliko puta pala. Kad je napokon položila njen je otac izveo tele iz štale. Ja sam mislila da ide na pašu s njim, a on mi je dao špagu u ruku i rekao: “Evo ovo je za moju Ivanku, zaslužili ste. “Pa što ću ja s teletom u Zagrebu?”, pitala sam ga. Onda se zamislio i htio ga zaklati i spremiti u moj auto. Nisam pristala, već sam ga zamolila da zauzvrat pomogne mojim roditeljima, jer su već stari, a bili su mu u susjedstvu.

I što Maja zaključuje na kraju?

Djeca su nam dobra, treba im podrška i puno ljubavi. Ako žele instrukcije znači da žele i dobru ocjenu, a dobra ocjena je i put ka upisu na željeni fakultet i onda se sve zavrti…

– Na dobro?
– Uglavnom.