Hrvatska primjenjuje jednu od najviših stopa PDV-a na novogradnju u Europskoj uniji, čak 25%. Takva porezna politika stvara dvostruku štetu: čini nove nekretnine za stanovanje manje priuštivima hrvatskim građanima, a nekretnine za odmor na Jadranu manje konkurentnima na mediteranskom tržištu, komentira Ivan Kovačić, istaknuti hrvatski poduzetnik u području luksuznih nekretnina, poznat po svojoj ulozi u razvoju i profesionalizaciji tržišta nekretnina u Hrvatskoj. Vlasnik je tvrtke Remington nekretnine, koja je ekskluzivni zastupnik globalno prestižne mreže Christie’s International Real Estate za Hrvatsku. Hrvatsko gospodarstvo ne djeluje u vakuumu, već je dio jedinstvenog europskog tržišta i šireg globalnog gospodarstva. Trgovačko društvo koje želi opstati u žestokoj tržišnoj utakmici značajan dio svojih resursa posvećuje analizi konkurencije, njezinih cijena, uvjeta i kvalitete ponude te njezinih ulaganja u istraživanje i razvoj. Ukratko, uspješna trgovačka društva čine sve kako bi bila korak ispred konkurencije i ostala relevantna. Ništa drukčije nije ni s nacionalnim gospodarstvima. Hrvatska, međutim, pokazuje iznenađujuću nezainteresiranost za vlastitu konkurentnost u međunarodnoj tržišnoj utakmici, barem kada je riječ o tržištu nekretnina. Izostanak ozbiljne javne analize konkurentnosti vlastite stope PDV-a na novogradnju samo je jedan od pokazatelja takvog pristupa, bilo da govorimo o Hrvatskoj kao zemlji za život i stanovanje ili kao destinaciji za kupnju nekretnina za odmor.


Treba priznati da je Vlada uvela mogućnost povrata 50% plaćenog PDV-a kupcima prve stambene nekretnine koji ispunjavaju propisane uvjete, ali takva inicijativa, iako hvalevrijedna, nije dovoljna. Branitelji ovakvog sustava zastupaju tezu kako bi smanjenje stope PDV-a na novogradnju ionako završilo u džepovima developera i da ne bi imalo nikakvih pozitivnih učinaka na tržište i javni interes. Takve teze u najmanju ruku možemo nazvati paušalnima.

Zašto drugi biraju drukčije?


Vrlo je zanimljivo pogledati druge zemlje Europske unije i njihove propisane stope PDV-a na novogradnju. Takva analiza ne otkriva samo značajne razlike u pristupu ovoj temi od zemlje do zemlje, nego i nešto puno ozbiljnije. Otvara pitanje je li Hrvatska propustila pravodobno iskoristiti mogućnosti za povoljnije oporezivanje novogradnje i koliko danas, s obzirom na europske propise, uopće može samostalno odlučivati o vlastitoj poreznoj politici.

Njemačka, najmoćnije gospodarstvo Europske unije, za sebe je zadržala poseban porezni režim prema kojem se PDV ne obračunava na prodajnu cijenu novogradnje. PDV od 19% obračunava se na troškove gradnje, dok kupac prilikom kupnje plaća porez na promet nekretnina koji se kreće od 3,5% do 6,5%, ovisno o saveznoj zemlji. Uzmemo li za primjer stan čija gradnja košta 2.500 eura po četvornom metru, zemljište 1.000 eura, a konačna prodajna cijena iznosi 6.000 eura, dolazimo do vrlo zanimljivog rezultata. U Hrvatskoj obračunani PDV iznosi 1.200 eura po četvornom metru, dok u Njemačkoj PDV na troškove gradnje iznosi svega 475 eura. Čak i kada pribrojimo njemački porez na promet nekretnina, ukupno porezno opterećenje u ovakvoj kalkulaciji ostaje približno 28 do 43 posto niže nego u Hrvatskoj.

Velika Britanija na prvu prodaju novih stambenih nekretnina koje ispunjavaju propisane uvjete primjenjuje nultu stopu PDV-a te zaseban progresivni porez na stjecanje nekretnina. Španjolska novogradnju u pravilu oporezuje stopom PDV-a od 10%, Italija također stopom od 10%, dok za kupce prve nekretnine koji ispunjavaju propisane uvjete predviđa stopu od svega 4%. Mađarska, zemlja s najvišom općom stopom PDV-a u Europskoj uniji od čak 27%, velik dio stambene novogradnje oporezuje stopom od samo 5%, dok je Poljska uvela stopu od 8% za značajan dio stambenog fonda.


Posebno su zanimljivi Cipar, Malta i Portugal, manje mediteranske zemlje izrazito okrenute tržištu nekretnina za odmor, ali i privlačenju stranih državljana općenito. Cipar za određene nekretnine namijenjene stalnom stanovanju primjenjuje stopu PDV-a od svega 5%. Malta u pravilu ne naplaćuje PDV na prodaju nekretnina, dok Portugal, osim što prodaju nekretnina u pravilu oslobađa PDV-a, od 2026. godine primjenjuje i sniženu stopu od 6% na gradnju određenih stambenih nekretnina. Očito je da ove zemlje poreznu politiku ne promatraju isključivo kao instrument punjenja državnog proračuna, nego i kao sredstvo kojim aktivno utječu na konkurentnost vlastitog tržišta nekretnina.

Ovdje moramo biti oprezni i priznati da se stopa PDV-a ne može promatrati izdvojeno iz konteksta cjelokupne porezne politike pojedine države. Međutim, neupitno uočavamo značajne razlike u pristupu oporezivanju nekretnina između Hrvatske i brojnih drugih europskih zemalja, uključujući najveća europska gospodarstva, ali i male države koje su po mnogočemu vrlo slične Hrvatskoj.

Bez ponude nema priuštivosti


Što bi Hrvatska dobila nižom stopom PDV-a na novogradnju? Sa sigurnošću ne možemo tvrditi bi li se smanjenje poreza prelilo na niže prodajne cijene ili bi dio te koristi završio u džepovima developera. Međutim, jednako je paušalno unaprijed tvrditi da od toga kupci i tržište ne bi imali nikakve koristi. Jedan od najvećih problema hrvatskog tržišta nekretnina, a posebno priuštivosti stanovanja, danas je nedostatak ponude. Potpuno je jasno da se taj problem ne može riješiti isključivo poticanjem potražnje i subvencioniranjem kupaca. Istovremeno, rast troškova gradnje, zemljišta i financiranja sve više nagriza profitabilnost projekata, dovodeći u pitanje isplativost novih investicija. Na Jadranu je to već realnost, dodatno otežana suboptimalnim urbanizmom, visokim cijenama i sve ozbiljnijom konkurencijom drugih mediteranskih destinacija. Smanjenje PDV-a moglo bi poboljšati isplativost novih projekata, potaknuti dodatne investicije i povećati ponudu, što bi dugoročno stvorilo i veći konkurentski pritisak na cijene. Čak i kada dio poreznog rasterećenja ne bi odmah završio kod kupaca, teško je tvrditi da tržište ne bi imalo koristi od većeg broja realiziranih projekata.

Zašto je ova tema danas aktualnija nego ikada? Broj prodanih stambenih nekretnina već dva kvartala zaredom bilježi snažan pad, čak 42% u prvom i 33% u drugom kvartalu 2026. godine, u odnosu na ista razdoblja prethodne godine. Istovremeno, broj kupnji stranih državljana u 2025. pao je za više od 20%. Država pritom nije uspjela stvoriti uvjete da se veći dio od preko 40 milijardi eura depozita građana u bankama usmjeri u produktivna ulaganja, uključujući povećanje stambene ponude, dok prosječan građanin sve teže prati rast cijena nekretnina koje nastavljaju rasti dvoznamenkastim godišnjim stopama. Suočavamo se, dakle, sa situacijom u kojoj postaje očigledno da ne upravljamo razvojem tržišta, nego samo zakašnjelo reagiramo na događaje koji nas zatiču nespremnima. Vrijeme je da to promijenimo i počnemo ozbiljno upravljati politikama koje utječu na tržište nekretnina, kako za stanovanje tako i za odmor, za što će biti potrebna maksimalna moguća depolitizacija stručnih pitanja.

Hrvatsko tržište nekretnina, kako onih za stanovanje tako i onih za odmor, nalazi se u sve izazovnijoj situaciji koja je rezultat nedostatka pravodobnog djelovanja i suboptimalnih politika u posljednjih desetak i više godina. Država žurno mora početi temeljiti svoje odluke na prijedlozima kompetentne struke, neovisno o političkom opredjeljenju trenutačno vladajućih. Pritom se ne može dovoljno naglasiti riječ „kompetentne”, jer smo se pukog zadovoljavanja formom angažiranja struke već dovoljno nagledali u posljednjih trideset godina. Znanje je danas dostupnije nego ikada, kao i ozbiljni stručnjaci iz svih područja. Potrebno je samo da konačno shvatimo da se nacionalna gospodarstva, regije i gradovi, jednako kao i trgovačka društva, nalaze u tržišnoj utakmici u kojoj pobjeđuju najbrži i najbolji. Hrvatska si pritom više ne može priuštiti da vlastitim poreznim politikama dodatno otežava tu utakmicu.

Foto: Filip Gržinčić