Autor:
Katarina Butković
[email protected]

Dragan Petrović, Zlatni čovjek(foto: www.hrphotocontest.com)– Znamo da si čovjek sa zlatnim licem i zlatnim plaštem. Oni koji te znaju kažu da imaš zlatno srce. Postao si simbol Zagreba. Pa neka te tvoj grad pobliže upozna. Kako se zoveš, Zlatni čovječe, odakle dolaziš, jesi li sretan?

– Zovem se Dragan Petrović, rođen sam u ovome gradu, živio u 200 gradova svijeta, a o sreći ćemo kasnije.

– Zašto kasnije? Znači li to da negdje ispod maske blistaju suze?

– Da, moglo bi se tako reći. Sretan sam jer radim posao koji volim, koji sam sam osmislio. Nesretan sam jer sam u najdražem Zagrebu doživio najveća ogorčenja, prošao kalvariju svog života.

I počela je tužna priča. Odrastao je na hipodromu, uz oca konjušara i majku domaćicu. Nakon njihove prerane smrti, dok je bio na jednom od svojih putovanja, Draganu su nepoznati ljudi provalili u stan. Osam godina je spavao gdje je stigao, osam godina se borio za ono što mu pripada. Otkad je napokon dobio spor, 20 godina traje borba s birokracijom oko otkupa stana.

Jednako je toliko stara i ideja o Zlatnom čovjeku. Bio je Chaplin, Mozart, Strauss, Kip slobode, ali više od svega htio je biti Zlatni čovjek. Ideja o suncokretu u ruci rodila se slučajno, u Beču, gdje je prvi cvijet kupio za deset šilinga. Sinulo mu je da suncokretom može blagoslivljati svijet da bude sretniji i bolji.

– Vjerujete u blagoslove?

Ne može se od svoga pobjeći
– Dajem se ljudima cijelim bićem, jer posao pantomimičara to zahtijeva. Ljudi  su moja familija, jer druge nemam. Tako je život htio. Za sebe sam kažem da sam kao toranj u Pizzi. Da nije baš tako postavljen, ne bi izdržao, baš kao ni ja.
Kako se živi od ulice?
– Nemam auto, nemam jahtu ni vikendicu. Borim se sa životom, putujem. Čeka me Dubrovnik, a možda i dalje odlutam. A onda opet u svoj grad. Ne može se od svoga pobjeći, jer onda bježiš od sebe – zaključuje Dragan.

– Ne da vjerujem, nego znam da u tome nešto ima.

Kaže da je od Boga ili neke druge sile pozvan da bude to što jest.

– Kao što se monah zaredi i ne napušta samostan, tako sam se i ja zaredio da budem Zlatni čovjek.

– Monasi ipak nekad skinu halju, najčešće zbog ljubavi.

– Pa ako i mene neka zarobi, možda i ja skinem svoju. Ništa ne znam, ne znam ni gdje ću sutra biti – kaže Dragan.

Već desetak godina satima stoji na Trgu bana Jelačića. Većina ljudi ga voli, ali ima i onih koji ga vrijeđaju. Njegova je publika najbrojnija i najraznolikija, ali on za svoju ulogu dobije onoliko koliko mi odlučimo, dok mnogi glumci s manje publike dobivaju redovitu plaću. Ipak, Dragan nikad ne bi htio redovitu plaću, isto mjesto, isti teatar. On je čovjek svijeta, dijete slobode. Snalazi se na čak 12 jezika.

Dragan Petrović, Zlatni čovjek(foto: www.hrphotocontest.com)Na pitanje koji je grad najljepši, kaže da su svi lijepi na svoj način, ali da je Zagreb u srcu. Kad god se njemu vraća, nasretniji je, jer grad ne čine građevine, nego ljudi, a Zagrepčani mu šalju samo dobre vibracije.

– Zašto uopće odlaziš iz svoga grada?

– Moram, da bih mogao najesen platiti režije, spremiti nešto za zimu.

– Znači li to da drugdje bace više novčića?

– Da, i više cijene ulične zabavljače. U Zagrebu i Dubrovniku nema nikakve potpore, a u europskim metropolama vas i nagrade.

Dragan se šminka po vežama, oblači se na Trgu. Boju koja se brzo skida i neškodljiva je dobiva od prijatelja iz San Francisca. Rekord u nepomičnom stajanju mu je šest sati i 15 minuta.