Autor:
Zvonimir Milčec

Zvonimir MilčecKad god bi bilo malo južine, do mojeg bukovačkog dvorišta dopirala bi rika lavova, najglasnija nedjeljom. Zakaj nedjeljom, pital sam se u djetinjstvu. Čim sam postal novinar, potražil sam odgovor. U upravi ZOO-a sa smiješkom me dočekal tadašnji direktor Stjepan Matejak.

– Lavovi i ostale krupne zvijeri najnemirniji su nedjeljom – objasnil mi je drug direktor – zato kaj je nedjelja bezmesni dan za mesoždere!
Ispada da se stanovnici ZOO-a s nama prvim susjedima i po tome razlikuju. Da sam to znal kao klinac, sigurno bih pokupil sve one kosti s nedjeljnog stola i kroz park otrčal do prvog kaveza!

O svom zvjerinjačkom susjedstvu dosta toga saznal sam u najranijem djetinjstvu. Još i sad me od straha strese zimljica kad se sjetim glasina da je iz kaveza šmugnul ris. I da luta po parku kroz koji sam marširal u osnovnu školu u Harambašićevoj. Rasel sam s pričama i o odbjeglom pavijanu koji bi dolazil na Bukovac i noću brstil sočne kruške. Zato i ne čudi da sam u “Zvižduku s Bukovca” ocu glavnog junaka, petoškolca Vlatka Gizelina Gize, odabral baš zanimanje čuvara životinja u ZOO-u.

A sve to je valjda i razlog da su me ravnateljica ZOO-a mr. Davorka Maljković i predsjednik Vijeća četvrti Maksimir Mario Pilaš pozvali na radni gablec u maksimirskoj restauraciji Medvednica. Cimaju me da im pomognem u pisanju monografije maksimirskog ZOO-a, prvog takvog vrta u ovom dijelu Europe, koji upravo slavi 85. rođendan. Podsjetil sam ih i na svoju pošalicu kojom obično započinjem književne susrete po školama. Da bih djecu već na početku raspoložil, obavezno se predstavim kak sam rođen u Maksimiru, ali ne baš u Zoološkom vrtu, nego malko sjevernije! Ha-ha-ha! Kakti, u zvjerinjaku mogu biti rođene samo zvijeri. Ali ima i jedna iznimka.