Dugo iščekivani film hrvatske redateljice i scenaristice Vlatke Vorkapić, „Sveta obitelj“ stigao je na velika platna. Film u kojem su tajne svakodnevica, a običaji i norme svetinja, vodi nas u malo slavonsko selo 60-ih godina prošloga stoljeća.
Vlatka Vorkapić je u svom novom filmu prikazala bogatu slavonsku baštinu, ali i mračnu tajnu tadašnjeg patrijarhata. Savršena slika jedne obitelji koja ipak nije toliko savršena kako se na početku čini.
Možete li nam otkriti neki neobičan ili zanimljiv trenutak po kojem ćete pamtiti snimanje filma „Sveta obitelj“ koji se trenutno prikazuje na velikim platnima u kinima diljem Hrvatske?
Snimanje filma „Sveta obitelji“ je svakako snimanje za pamćenje, po mnogo toga. Po dugoj potrazi za idealnim poljem suncokreta, koje nije okruženo dalekovodima ili cestama, jer se radnja zbiva 60-ih godina u Slavoniji, a također da položaj Sunca bude odgovarajući za snimanje u zoru. Ali, našli smo ga. I ta zora u polju suncokreta stvarno izgleda magično na velikom platnu. Ili noćna snimanja u šumi ili snimanje masovnih scena svadbe s brojnim glumcima i preko sto statista. Ili prekrasno starinsko groblje na proplanku u šumi do kojeg se može doći samo makadamskom cestom. Sve ću to pamtiti.
Jeste li imali izazove tijekom snimanja filma, posebno s obzirom na temu koja se obrađuje?
Naravno da je snimanje filma, s brojnim lokacijama i eksterijernim i interijernim, s nizom masovnih scena, imalo niz izazova. Ali, sad kad je film u kinima ono što me stvarno veseli, pogotovo u kontekstu uistinu ograničenih financijskih sredstava koje smo imali, jest to da su komentari kako kritike tako i publike, da film izgleda raskošno. Što se Vašeg pitanja o izazovima vezano uz temu filma, najteže su bile scene zlostavljanja, za te scene smo se jako dobro pripremili i glumci i ja. Imali smo niz proba prije samog snimanja, naime, iznimno je važno kad imate ograničen broj dana snimanja da glumci i ja kao redateljica sva važna pitanja vezano uz likove raščistimo i većinu odluka donesemo već u pripremi. Dobra priprema je pola filma.
Kako ste birali lokacije za snimanje i koliko su one važne za priču?
Iako je djelomično inspirirana istinitim događajem koji se dogodio u Slavoniji 60-ih godina, ova priča mogla se dogoditi bilo gdje u Hrvatskoj, ali i šire. Naravno, mi smo mogli našu filmsku priču prebaciti i u neki drugi kraj, možda okolicu Zagreba, produkcijski bi to bilo lakše, ali to bi bila šteta. Slavonija je vrlo filmičan kraj, inspirativan i bilo bi stvarno šteta da ovaj film nismo snimili u Slavoniji.
Biste li rekli da je snimanje „Svete obitelji“ bilo izazovnije od snimanja „Sonje i bika? Zašto?
Bilo je izazovnije jer se radi o period piece filmu, dakle bilo je potrebno prvo rekonstruirati to vrijeme, a onda ga i filmski reinterpretirati. Ali i jedan i drugi film nisu bili produkcijski baš jednostavni. Kako to obično biva, nikad ne reci nikad više jer ćeš obično to i ponoviti. Tako sam nakon “Sonje i bika” rekla samoj sebi nekoliko “nikad više” ali eto ponovila sam ih. U ovom filmu nismo imali bikove, ali smo imali druge životinje – kokoši, svinje, krave, konje, pse i miševe. Miševi su, na čuđenje svih nas na setu, odlično „odglumili“ sve što je trebalo. Dapače, napravili su to iz prve ili druge repeticije. Ali zato su se kokoši pokazale kao vrlo nekooperativne. Kad su nešto trebale napraviti u kadru – nisu htjele, a kad nam je trebalo da ne kokodaču izvan kadra – to su neprestano radile. Bezobraznice jedne, još su se i skrivale po sjeniku i iz prikrajka kokodakale! Zato se na setu spontano oformio cijeli “odred” šaptača kokošima kojima i ovom prilikom zahvaljujem od srca.
Kako je izgledao proces pronalaska glumaca za film „Sveta obitelj“?
„Sveta obitelj“ je ansambl-film tako da je trebalo napraviti podjelu za brojne uloge. Za glavnu ulogu, dakle ulogu Janje radila sam pozivnu dvodnevnu audiciju, a onda i dodatne probe na kojima sam naposljetku izabrana Lunu Pilić za tu ulogu. I za ostale uloge sam također radila ili probna snimanja ili audicije. Jedna od najljepših stvari u režijskom poslu mi je upravo taj rad na podjeli uloga – od najvećih do onih epizodnih.
