Marta MakanecAutor:
Katarina Butković
[email protected]

Marta Makanec slika gradske vedute, primorske i zagorske pejzaže te otok Ilovik, gdje boravi od studenog do lipnja, a onda se jako zaželi Zagreba pa slika njegove ulice, spomenike, stube i pročelja.

U Martinoj školi nema mjesta
Marta Makanec diplomirala je u klasi Ive Šebalja. To što joj je otac bio poznati slikar nekad joj je zadavalo i glavobolje. Dok je Šabalj u slikarstvu negirao kompoziciju, njen je otac polazio od kompozicije pa mlada slikarica često nije znala koga slušati. Tražila je svoj stil uzimajući najbolje od obojice. Pitali smo je može li od slikarskog antitalenta napraviti solidnog slikara.
– Mogu, bilo je slučajeva da polaznik ne zna gotovo ništa i da u školu krene zato što mu je doma dosadno. Takvi su na kraju sudjelovali u skupnim izložbama, a ponekad imali i samostalnu. Ako ste zainteresirani za školu Marte Makanec, moramo vas razočarati – do daljnjega mjesta nema.

– Moj je najveći problem u Zagrebu što zbog prometa ne mogu sjesti nasred ulice i slikati prekrasne gradske
vedute. Možda zato slikam Ilovik, moj omiljeni otok, više od isto toliko omiljenog mi rodnog Zagreba – govori Marta Makanec, poznata zagrebačka slikarica koja se cijeli život bavi i pedagoškim radom.

Kao što je njen otac, veliki slikar Miron Makanec, prenosio znanje na kćer, tako ona danas slikarske vještine prenosi na druge. Kroz njene radionice u posljednjih 45 godina prošlo je oko tisuću polaznika. Iznjedrile su i poznata slikarska imena kao što su Željko Lapuh, Lahorka Dobrilina i Marina Makanec.

Izložba u Galeriji Ruža
Do 9. travnja u Galeriji Ruža u Gundulićevoj 12. traje izložba slika “Zagrebačke malerice”. Martinini đaci Zdenka Dominković, Lada Palavesa, Sekana Anzulović, Jasna Krainz i ostale imaju iza sebe već nekoliko izložbi, a Koraljka Jurčec Kos kaže da su postigle značajne dosege osobito na tematskom planu veduta, mrtvih priroda i pejzaža. Svi koji dođu na izložbu uvjerit će se da njihove slike mogu stajati uz bok mnogim zagrebačkim slikarskim imenima.

– Sjećam se da mi je otac prije svakog Božića znao reći da ga ni jedan poklon ne može razveseliti više od slike koju ću mu naslikati. Ja bih se tada bacila na posao da slika bude najbolja, da ga što više razveselim, ali i da bude manje kritike poslije Božića. Čuvam njegove slike i voljela bih kad bi se Grad pobrinuo za njih, jer doći će vrijeme kad se neću moći o njima brinuti.