Od ožujka 2008. do danas, “Kauboji” su kontinuirano među najpopularnijim predstavama u Zagrebu. Rijetki ih dosad još nisu pogledali, a brojni su oni koji su ih pogledali više od jedanput. Ovo je predstava o kojoj se i dalje priča, izaziva osmijehe na licima, iako ponekad čak i tužne grimase jer je i dan danas prilično teško doći do karte.
O fenomenu Kauboja, koji su 2013. adaptirani na velikom ekranu, razgovarali smo s autorom i redateljem predstave Sašom Anočićem.
1) Zašto su Kauboji i dan danas predstava za koju karte morate kupiti mjesec dana prije?
Da bi predstava toliko živjela mora zaista biti kvalitetna, ali mora imati i sreće. Znam mnogo predstava, tzv „potencijalnih hitova“ koje jednostavno nisu našle plodno tlo. Kauboji su imali tu sreću i savršen odnos u trokutu: predstava-glumci-kazalište, tj. u našem slučaju odnos Kauboji–glumci–Exit. Razloga je još zaista mnogo, ali ukratko, to je onaj tip predstave kada radite za druge ne misleći pritom da to radite zbog sebe. I onda vam se to vrati. I možda što je to predstava rađena iz esencije grupe ljudi koja se već duže vrijeme zna i igra zajedno te to daje dodatnu lepršavost i zaigranost. A predstava je opet koja pogađa u žicu, ali na onaj više poetski način pri čemu svatko sebi iščita onu (ne)slatku poruku koja ga dira na ovaj ili onaj način. Kauboji su, recimo, jedna od najsmješnijih tragičnih predstava, koja je u stvari dramska, ako se pravimo da mjuzikl ne postoji.
2) Jeste li danas, s odmakom od šest godina, zadovoljni kako je predstava ispala ili bi danas neke stvari napravili drukčije?
Pa neke stvari smo i mijenjali. Neke „scene“ u scenama su nastale nakon improvizacija na sceni dok smo igrali. Znamo i danas nešto malo promjeniti, tj. malo osvježiti. Ima primjera.
3) Za one koji možda dosad nisu gledali predstavu, što bi osobno preporučili, što prije pogledati – predstavu ili film i zašto?
Da bi odgovorio na to pitanje, morao bi pogledati film, a nisam. Niti ću. Nemam lijepo mišljenje o filmu i mislim da je tu najveća šteta učinjena samim Kaubojima kao priči i nadam se da ću jednog dana imati priliku ispraviti tu nepravdu. Mislim da je propuštena velika prilika za napraviti pravi film. Da mogu vratiti vrijeme unatrag, ne bih nikada prodao prava tim ljudima. No, to je jedna duga i (za mene) vrlo tužna priča i mislim da predstavu treba gledati van konteksta tog filma. Mišljenja sam da tu nikakve usporedbe jednostavno ne postoje. I to nažalost i vrlo vjerojatno zbog tako malih i nebitnih stvari.
“Kauboji su nam definitivno već u krvi”
4) Vjerojatno vas ovo svi pitaju, ali kakav je osjećaj igrati Kauboje nakon šest i pol godina, posebno uzimajući uspjeh predstave?
Znalo bi mi nekad biti teško ići na samu predstavu, ali kad predstava počne nešto vas jednostavno ponese i osjećaj je isti kao i na početku, barem meni. Možda samo sada više uživam nego prije. Na početku sam puno više bio napet, više kao redatelj, nego sad.
5) Koliko se predstava promijenila od premijere do danas? Sigurno ste neke dijelove modificirali, možda čak i izbacili?
Svako malo znamo nešto malo promjeniti ali ništa drastično. Kako već rekoh, tu i tamo malo osvježimo glumačku igru. Inače je sama predstava manje-više ista.
6) Je li vam predstava nakon toliko vremena već „u krvi“ ili se morate ponekad naći, ponoviti neke scene…? Kako danas izgleda priprema za novu izvedbu?
Sada nam je predstava u krvi. Nema nikakvih potreba za velikim pripremama, dovoljno se malo zagrijati i srediti tehnikalije. Ako je ne igramo duže vrijeme, onda obično sve lijepo ponovimo kako bi si osigurali sigurnost igranja s guštom.
Napomena: članak je prvotno objavljen u časopisu Zagreb.hr/broj 90/studeni
