Autor:
Jasminka Kovačević /Renato Branđolica
[email protected]
“Janko je najmlađi član jedne simpatične i neobične zagrebačke obitelji koja je u problemima zbog nestašice novaca. Najveća tragedija je kad im se pokvare hladnjak i bojler, a mama dobije živčani slom kad god treba nešto platiti…” prepričao je Ervin Fetić, učenik 5. razreda osnovne škole Centar iz Rijeke na internetskoj stranici Moje lektire knjigu koju je pročitao – “Mrvice iz dnevnog boravka” Sanje Pilić. Njegova lektira preuzeta je 1194 puta i zasigurno je mnoge potaknula ne samo da udovolje školskoj obvezi, nego i da knjigu pročitaju i u njoj uživaju. Sanja Pilić objavila je do sada 20-tak naslova za djecu i odrasle i 10-tak slikovnica. Ove je godine, čini se, posebno marljiva – već u prvoj polovici objavila je tri naslova. Bio je to i povod za prvo pitanje.
Mozaik knjiga je objavila vaša tri naslova u samo pola godine “Hej,želim ti nešto ispričati!”, “Mala torba, velika sloboda”, “Maša i gosti”. Je li vam uopće potrebna neka posebna inspiracija za pisanje? Što vas nadahnjuje, tjera dalje?
– Nije mi baš potrebna neka posebna inspiracija za pisanje, ali moram priznati da me uvijek treba poticati… Neću baš iz čista mira sjesti za računalo i pisati… Što sam starija sve više uživam u životu i sklona sam besposličarenju. Moja djeca, a i unuci, su već veliki, i vratila sam se u bezbrižnost mladosti… Najviše volim pisati kada sam dobre volje i kada se sve događa onako kako želim… Poticaj mi daju i čitatelji kada me hvale. Prije nekoliko dana dobila sam od predsjednika Josipovića odličje Reda Danice hrvatske s likom Antuna Radića, tako da me i priznanja tjeraju na daljnje pisanje.
Što vas je kao autoricu privuklo slikovnicama? Kakve ste slikovnice voljeli u djetinjstvu?
– Oduvijek sam voljela slikovnice, i sada ih volim. Kao djevojčica voljela sam slikovnice s kičastim ilustracijama s mnoštvom detalja, ali i isto tako tzv. umjetničke s ludim crtežima i začudnom atmosferom. Također uživala sam u prekrasnim slikovnicama na njemačkom jeziku s početka 20.st., i uopće u starim knjigama koje su se nalazile na bakinom tavanu. Naravno i u Kirinovim ilustracijama Grimmovih bajki, a voljela sam i ilustracije Danice Rusjan i Mladena Veže. I sada često kupim slikovnicu, a kod nas i vani ima nevjerojatno dobrih ilustratora.
Surađivali ste s Autonomnom ženskom kućom i radili sa zlostavljanom djecom. Je li vas to iskustvo promijenilo i na koji način?
– Svako iskustvo mijenja čovjeka, a rad u Autonomnoj ženskoj kući pomogao mi je da izgubim određenu vrst naivnosti, bezazlenosti pa i neodlučnosti koja me je, zapravo, sputavala. Zagrebala sam ispod površine ljudskih odnosa i otkrila mnoge tajne — uglavnom nasilja ima i više nego što mislimo na prvi pogled. U svakom slučaju ustanovila sam da je u životu najvažnija hrabrost i odvažnost, pogotovo da bi se izašlo iz okvira koji nas zarobljavaju, tlače, ponižavaju na bilo koji način… Voljela sam raditi s djecom, bilo je slatko, znali smo se ludo zabavljati, ići u kino, hodati kao maškare po gradu, obilaziti slastičarnice… Mnoga od te djece danas su krasni, dobri ljudi…
Što volite u Zagrebu. Jeste li ikada razmišljali da ga napustite?
– U Zagrebu volim građanski dio Zagreba što god to značilo, Dolac, Gornji Grad, Kaptol, zgodna ulična događanja, kulturne sadržaje, prijatelje, druženja na Cvjetnom, tramvaje, Zrinjevac, muzeje, Sljeme, okolicu, puno toga… S druge strane užasnuta sam kako grad izgleda s išaranim pročeljima do prvog kata, devastiranim kioscima i tramvajskim postajama. Knjižare se pretvaraju u pekarnice, uređenje izloga je katastrofično, kafići su bez šarma, reklame nas napadaju iz svakog ugla, sa svakog suncobrana… U zadnje vrijeme razmišljam da napustim Zagreb, ali s obzirom da sam tu pustila korijenje i organizirala svoj život, sumnjam. Ali moram priznati da bih vrlo rado nekoliko mjeseci godišnje provodila u inozemstvu. Za sada tu čežnju ispunjavam putovanjima.
Prošlo je sedam godina od smrti vaše majke književnice Sunčane Škrinjarić. Koliko vam nedostaje?
Nedostaje mi u duhovnom smislu, da popričamo, jer voljele smo brbljati o knjigama, umjetnosti i slično. U drugim stvarima smo se dosta razilazile, bila sam puno odlučnija od nje i realnija, stroža u odgoju djece, zahtjevnija, pa joj je to išlo na živce. Zadnjih nekoliko godina života bila je poprilično užasnuta vremenom u kojem živimo, u kojem su se sve vrijednosti izvrnule naopačke i dosta je tugovala. Bilo bi divno da je još živa, jer što je veća obitelj i sreća je veća i zabavnije je.
Što mislite o elektroničkim izdanjima svojih knjiga, Kindleu, iPodima, tabletima…? Mislite li da i književnici trebaju početi slijediti djecu u novim tehnologijama?
– Joj, ja ću i dalje čitati knjige jer me čitanje s ekrana umara. Čak i novinske članke na portalima kad su opširniji printam: davež mi je buljiti u ekran. No, zasigurno treba slijediti i djecu u novim tehnologijama tako da ću sigurno danas—sutra neku svoju dječju knjigu izdati elektronički… Zapravo dvije moje knjige priča za odrasle već i jesu tako izašle, ali to su priče davno napisane… Meni je tehnologija super, ali ne volim biti njezin rob. Iako bez mobitela i interneta više ne mogu, he, he… Ali bez televizije bih preživjela.
