Sa suvremenim hrvatskim likovnim umjetnikom, akademskim kiparom, ali i akademskim glazbenikom i sokolarom, razgovaramo s Vitoldom Koširom.
Gdin Košir,ponekad mislim kako Vi posjedujete tri zasebne osobnosti, skulptor ste, glazbenik i vatreni sokolar.
-Šizofreno zvuči, ali zapravo je točno tako. U svoju obranu mogu jedino reći da se ti dijelovi mene nerazdvojivo isprepliću. Kiparstvo i glazba izrazi su potpuno iste potrebe za oblikovanjem prostora – slušnog ili vizualnog. Sokolarstvo svatko tko se njime bavi zbog finoće odnosa s grabljivicama naziva umjetnošću.
Nedavno ste priredili u svom stanu izložbu skulptura. Vidimo i figuraciju i nefiguraciju.
-Izložbe u stanu organiziram svakih nekoliko godina. Prošlu je kao kustos vodila Matea Kolendić a izlagali smo Boba Matasić, Tatjena Politeo, Robert Rebernak i ja. Ovaj puta sam odabirao radove iz različitih faza. Oduvijek sam se rado vraćao figuraciji i iznova kretao u pustolovinu apstrahiranja. Posebnost ove izložbe je da sam u ovo vrijeme samoizolacije napravio izbor svojih radova i postavio izložbu – za samoga sebe. Osjećao sam se pomalo kao Xavier de Maistre u Putovanjima po mojoj sobi.
Osobito se ističe graciozni portret žene u zelenom.
-Glava žene je iz doba moje opčinjenosti Modiglianijem što se zasigurno vidi na prvi pogled. Obožavam je, dan danas me i dalje veseli i dao sam joj posebno mjesto među bijelim reljefima koji su dio izložbe Inverzija nedavno postavljene u Domu HDLU.
Istodobno, izložili ste i metalnu, rekao bih, gotovo apokaliptičnu skulpturu.
-Klaster je mladenački rad, iz doba dok sam paralelno studirao i likovnu i glazbenu akademiju, svojedobno izložen na Salonu mladih u Umjetničkom paviljonu. Klaster je muzički akord sastavljen od susjednih tonova, arhitektonski vrlo čvrst. Kiparstvo oduvijek crpim iz glazbe.
Što je ključno u Vašem pristupanju motivu?
-Repetitivnost. Vraćam se i vraćam vječno nezadovoljan rezultatom i siguran da mogu bolje. Izvrsno ste ukomponirali svoje ptice u niz skulptura.-Let me kao motiv zanima više od oblika ptice. I u sokolarstvu me ljepota leta oduvijek više privlačila od ljepote same ptice. Teške, željezne skulpture optički su sasvim lagane, poput pokretnog trodimenzionalnog crteža.
Postoji li određena veza između skulpture, glazbe i sokolarstva?
-Neraskidiva – barem meni. Ne samo u pojavnom ili filozofskom smislu. Nego – dok sviram jedva čekam da zbrišem u prirodu s pticama. Dok sokolarim negdje u pozadini mozga nesvjesno nastaju skulpture. Dok kiparim u glavi mi tutnji muzika.
Miroslav Pelikan
