Autor:
Katarina Butković
[email protected]

– Ah, ti mladi, sjede k’o drvo i ne dižu se više starijima – gunđa starija gospođa iznad glave mlade, prekrasne djevojke u jednoj četrnaestici, kišnog svibanjskog dana.
– Ja bi se digla, ali imam 33 mililitra krvi u koljenu i idem na Šalatu da mi to izvade, govori joj djevojka.
– Kako ja čujem ideš ti kod Šemse u Našu malu kliniku, a ne na našu Šalatu, sada je već vrijeđa dama u godinama, čuvši njen bosanski naglasak. Cura se ne obazire na to, već iz torbice vadi povijest bolesti i pokazuje brojku 33 i potpis doktora Drinkovića.
– Kaj bi ja čitala vaše papire odmahuje rukom, ošinuvši i po nalazu.
– Evo ja ću vam pročitati, upliće se mladić, već nervozan ponašanjem starije gospođe. Čita naglas mišljenje liječnika na što većina u tramvaju komentira da i mladi mogu biti bolesni. Žena i dalje priča da je negdar bilo drugačije, da se poštivalo starije i bla,bla,bla…
Djevojka se diže lagano, s grčem na licu i ustupa joj mjesto, nemogavši izdržati sve duže prodike.
– Evo, sidi na moje misto, čuje se glas s druge strane tramvaja. Očito od osobe kojoj nije važan naglasak, godine, liječničke potvrde i ostalo.
Nepoznata djevojka nepoznatoj pomaže sjesti i do druge stanice već čavrljaju o fakultetu i ocjenama kao da se znaju 100 godina.
I baš kad mi se motalo po glavi već otrcano pitanje, gdje je nestao čovjek, cure su odgovorile da je ipak tu negdje.