Autor:
Udruga PET+

ilustracija, baletSvi sportaši se odriču. Neki više, neki manje. Neki žele biti deblji, neki žele smršaviti… sve kako bi „ušli“ u određenu kategoriju, da bi zadovoljili trenera, da bi ostavili bolji sportski i umjetnički dojam. Ples je bio moj hod po mukama.

Oduvijek sam voljela plesanje. Divno je bilo kretati se u grupi, biti dio cjeline koja zajedno diše. Obožavala sam natjecanja, putovanja, adrenalin i tremu pred izlazak na pozornicu. Živjeli smo za trenutak pobjede, s medaljom i peharom u ruci.

Nije uvije bilo blistavo. Pamtim dane plača, razočaranja u sebe, u suce, izdaju drugih plesačica. Bila je to životna škola. I ne bih je mijenjala ni za što.

Kada ste plesačica, bitan je način na koji prenosite ritam do publike. Vaš stil kretanja u dosluhu je s glazbom koja upravlja vašim tijelom. Osim što ocjenjuju plesnu vještinu, publika, suci i treneri gledaju u tijelo. Moje tijelo. Tijelo mlade djevojke koja se razvija.

U jednom trenu sam se malo udebljala. Bila sam tinejdžerica koja buja i tek uči živjeti kao žena. Kako je to imati grudi i bokove, kako izići na kraj s hormonima, PMS-ovima, kako to novo tijelo predstaviti svijetu… Nisam znala sve odgovore.

U zadnjem redu

Moja plesna sposobnost nije se izgubila. Bila sam snažna i spretna, sposobna izvesti što god poželim, ali tih par kilograma stajalo je na putu do „savršenstva“.

Preko noći izrasla, preko noći postala žena, odjednom sam se našla u zadnjem redu plesne skupine, nevidljiva za publiku i za žiri. Bila sam bijesna!

One malene i mršave plesačice „rasturale“ su u prvom redu a ja sam bila u sjeni. Nitko nije niti vidio što sve znam.

Bila sam ljubomorna, mrzila sam svoje tijelo koje me je gurnulo u stranu i koje se odjednom nije sviđalo mojoj trenerici.

„Daj smršavi 3 kile, pa ćeš izgledati bolje!“ i „Malo manje špeka za večeru i guzica će ti biti manja!“ direktno nam je govorila dok smo se oblačile u dresove. Upijale smo svaku njenu riječ. Nas 20 nadobudnih djevojaka natjecalo se tko će pojesti manje za večeru, tko će leći u krevet gladan nakon trosatnog treninga, tko će istopiti više sala umotan u plastične folije oko guze i bokova. Mi smo bile krive, slabe i debele, a ne oni. Mi smo trebale smršaviti, a ne oni promijeniti idiotski stav. Mi smo trebale biti savršene, da bismo se svidjele drugima i bile uspješne u onome što radimo.

Kutija napolitanki

ilustracija, djevojčicaI onda bih se probudila usred noći i pojela čitavu kutiju napolitanki. U slast!

Vremenom sam postigla svoju „idealnu“ težinu i postala mršava plesačica (doduše još uvijek malo previsoka) koja je „za pokazivanje“. Danas mi ples više nije tako važan, došle su druge stvari, novi interesi i razvila sam se kao osoba koja zna što želi.

Više mi drugi ne govore kako trebam izgledati, koliko trebam smršavjeti, kako se trebam ponašati da bi me voljeli. Ili ih ja barem ne čujem- tko zna?

Ali mlada djevojka od petnaest godina – kako će ona reći „ne“ tim odraslim i pametnim ljudima koji je uče svemu što je zanima? Sjećam se koliko su me boljele usporedbe s drugima, kako je bilo teško pogledati se u ogledalo nakon još jedne prekinute dijete. Još jedan neuspjeh!

Ples je u jednom trenu postao zasjenjen mojom umišljenom debljinom. Nisam bila sretna niti na pozornici, niti na treningu. Bila sam drugačija i usamljena.

Zato sam željela napisati ovaj tekst. I danas je netko mlad i nesiguran u plesnoj dvorani i neki trener otrovnim strelicama gađa milimetre celulita na njegovom tijelu. Kada bih mu samo mogla reći – gle, to nije važno!

Vjeruj u sebe i uživaj u plesu… budi svoj u svome tijelu…